Oglas
Brojač posjeta
14833
Squidoo
Nema zapisa.
TagCloud
Blog - listopad 2011
utorak, listopad 25, 2011
Predvečer smo muž i ja otišli do našeg majstora da ga upitamo ako je sutra slobodan. Htjeli smo da ga angažirati za betoniranje stupova. Vrijeme curi, a još imamo puno posla kojeg moramo obaviti prije useljenja.

Pozvonimo na vrata. Pali se svjetlo. Njegov podstanar otvara.

Dobar večer. Gdje je gazda, pita moj muž.
Nema ga, kaže podstanar. Vraća se za cirka 15 dana. Podsmjehuje se i skreće pogled.
Došli su po njega, pita muž. Gledam iznenađeno. Kakvo je to pitanje? Tko je došao po njega? Izvanzemaljci!?
Ti znaš, podstanar konstatira i širom otvori oči. Odlučio je tako, dodaje. Ništa mi nije jasno.
Znam, odgovara moj muž. Htio sam ga pitati da mi pomogne oko betoniranja. Nema veze, snaći ćemo se.
Pozdravimo se s podstanarom i krenemo kući. Muž ubrza korak, a ja trčkaram za njim.
Što je to bilo, pitam znatiželjno. Gdje nam je majstor?
U zatvoru, kaže moj muž ravnodušno.
U ZATVORU, ponavljam. Zašto je u zatvoru? Što je učinio?
Ima neku neplaćenu kaznu. Rekao je da neće platiti, nego da će radije ići u zatvor, priča muž. Kao da je odlazak u zatvor jednak boravku u toplicama. K vragu, tko će sad betonirati? Htjeli smo mu pokazati i pukotine na zidu kojeg je radio. Treba otkriti uzrok i sanirati štetu...

Povucimo uspredbu s prethodnim postom. Ljudi idu u zatvor zbog neplaćenih kazni i sitnih krađa, a ne idu zbog ubojstva počinjenih u prometu!? Stvarno nešto nije u redu s našim pravosuđem!

Kako stvari stoje, sutra sami betoniramo stupove za verandu. Snaći ćemo se, nije nam prvi put. Muž me zeza da ću ja biti njegov pomoćnik, niže kvalficirani građevinski radnik. I to samo zato što sam žensko. Hebemu, kad već radim muške poslove, želim neku bolju titulu! Kao naprimjer, viša stručna suradnica u betoniranju :).

Pozdravlja Vas Vaša
Mama B.

mamablogerica @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 24, 2011
Jučer sam dobila ovaj mail čiji me sadržaj zgrozio i rastužio, iako sam odprije upoznata sa slučajem:

Mlada Puljanka Jasmina Čelica, vrijedna i perspektivna studentica
poslijediplomskog studija, svoj je život tragično završila prije dvije i pol
godine. Preminula je nakon što je na nju u Zagrebu, na uglu Zvonimirove i
Šulekove, bezobzirno jureći u svom autu Jeep Cherokee , na pješačkom
prijelazu
naletio Marko Leko. **
**Ubio ju je radeći prometni prekršaj, zaobilazeći drugo
vozilo koje je stalo da propusti pješake  - zgazio je nedužnu studenticu
'gurajući' se bezobzirno svojim SUV autom preko pješakog prijelaza. **
**Kamo je tako žurio? **
**Tko je taj Marko Leko, osim što je Jasminin ubojica? **

**Marko Leko je sin poduzetnika, više puta kažnjavan zbog prekršaja u prometu.
Kako se dogodila nesreća? Imao je tada Marko Leko 21 god. i projurio je pored
ostalih vozila
koja su stala kako bi Jasminu propustila na pješačkom prijelazu. Naletio je
na nju i odbacio je dvadeset metara u stranu. **
**DVADESET METARA!
Zaustavio se tek nakon četrdesetak metara, što ukazuje na preveliku i
nedozvoljenu brzinu.
Mlada Jasmina preminula je od ozljeda nekoliko sati poslije. Marko Leko je
nakon uviđaja pušten!!! Čak se tim istim vozilom kojim je ubio Jasminu odmah
uputio u daljnju vožnju.

Što je bilo dalje?

Od tog dana Jasminin ubojica je slobodan čovjek, koji nije platio niti kunu
kazne za ubojstvo, niti je vidio zatvor makar izdaleka!

Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu po čl. 272 st .4 KZ - izrekla
je
kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na
prvostupanjsku presudu se žalilo i državno odvjetništvo i okrivljenik.

Nakon 10 mjeseci čekanja, 03.11.2009. na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko
vijeće u sastavu : Lepa Singer kao predsjednica vijeća, Sonja Brešković- Balent i Lidija Vidjak,
kao članovi vijeća , uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane
Špehar Janković kao zapisničarke ,
donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leka na visinu
kazne!? Odlučile su
da se kazna od godinu dana zatvora zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od
tri
(3) godine, uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole. Presuda je čitana u
nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha
i
sada novog branitelja okrivljenika , odvjetnika Milenka Umičevića.

Kao olakotna okolnost Marku Leku uzeto mu je to što je mlad, (iako se to
inače
računa samo do 21 god starosti), te da mu je to prvi put.

PRVI PUTA ŠTO? MARKOVO PRVO UBOJSTVO???

Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put , nekažnjeno
nekome oduzeti život? DA SVI SMIJEMO PRVI PUTA UBITI ČOVJEKA  PA DOBITI
OPOMENU I BITI SLOBODNI I BEZ KAZNE DOK PO
DRUGI PUT NE UBIJEMO AUTOM ČOVJEKA???

**Kakvo je to pravosuđe u Hrvatskoj???**

Što bi svatko od Vas, ne dao Bog te nesreće i Vama, dao nekome kao kaznu za
ubojstvo Vašeg vlastitog djeteta?

Molimo vas da o ovome upoznate javnost! Zato da se i drugima ne dogodi što i
nama.

Ogorčeni Jasminini roditelji

Sonja i Nebojša Čelica


**Ako ovaj mail ne prosljedite neće se ništa dogoditi. Ali ako ga

prosljedite, možda se jednog dana nešto promjeni!****

free image hosting

Jasminu sam upoznala krajem travnja 2007.g.,nešto više od mjesec dana prije njene smrti.  Bila sam u Zagrebu na edukaciji u knjižari u kojoj je radila. Provele smo svega par sati zajedno, ali jako me se dojmila. ... Jasmina je bila vesela i simpatična djevojka, puna života i s osmijehom na licu. Jedna od onih ljudi s kojima odmah lako stupite u razgovor i poželite ih za prijatelja. Pričala mi je o vremenu kad je studirala u Rijeci i o planovima za budućnost. Bila je zaljubljena i sretna...

Nedugo nakon toga, prekinut je njen mladi život. Samo tako... Tog kobnog dana, dok je žurila na posao i prelazila cestu na pješačkom prijelazu... sve je uništeno. Njeni snovi, njena budućnost, njen život...

Duboko me potreslo saznanje da je krivac za njenu smrt tako olako izmakao ruci pravde... Neće biti kažnjen što je oduzeo mladi život.... Jasmina nikad neće imati priliku da postane supruga i majka.

Gdje ju tu pravda!?

http://www.vecernji.hr/vijesti/traze-pravdu-ubojica-nase-kceri-ni-dana-nece-provesti-zatvoru-clanak-111830

Pismo Jasminih roditelja

Ova priča je odraz našeg pravosuđa, kao i mnoge druge.


mamablogerica @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
petak, listopad 21, 2011
Znate onu izreku  "nesreća nikad ne dolazi sama"? Počinjem vjerovati da je zbilja tako...

Još uvijek sam bolesna, a sada i dječicu muče šmrkavi nosevi. Osim toga, i komp mi je preksinoć,  dok sam gledala stranice s bijelom tehnikom, pokupio neki opaki virus. K vragu, samo sam htjela vidjeti kako se kreću cijene ugradbenih perilica za posuđe! Umjesto traženih informacija, dobila sam upozorenje threat detected, a za koju sekundu i crnilo na monitoru.

Tako da Vam ovaj post pišem na brzinu, s posuđenog laptopa. Tek toliko da se javim... Da me ne zaboravite :).

Kulminacija se dogodila jučer u prijepodnevnim satima kada je mojoj mami na glavu pala drvena greda. Da, dobro ste pročitali... Nisam bila doma kada se to dogodilo, inače joj ne bih dala da se petlja u bilo kakve građevinske poslove. Ima osteoporozu i mora se čuvati bilo kakvih ozljeda.

Uglavnom, kad sam došla kući, imala sam što vidjeti. Mama je u najmanju ruku izgledala kao da je bila u ringu s nekim boksačem teže kategorije. Poluzatvoreno desno oko, čvoruga na glavi veličine manje jabuke i oteklina na podlaktici desne ruke... Neozljeđen smisao za humor. Cijeli dan se šalila na svoj račun, tek sam je jutros sam uspjela natjerati da za svaki slučaj ode doktoru. Dobila je uputnicu za traumatologiju i obavila niz pretraga... Srećom, nema težih povreda.

Valjda je jučer bio takav dan jer je i muž na poslu zaradio gadnu opeklinu.

Hvala Vam svima na posjeti i na ostavljenim komentarima u prethodnom postu. Lijepo je vidjeti da me se sjetite i dok me nema :).

Sutra će, nadam se, komp biti popravljen. Istog časa stižem k Vama da vidim što ste pisali... Fali mi blogiranje :).

Pozdravlja Vas Vaša

Mama Blogerica

mamablogerica @ 00:43 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
utorak, listopad 18, 2011
Ovaj zapis nije toliko zbog Vas, koliko zbog mene. Želim ostaviti trag današnje radosti... Jutros je L. dobio svoj prvi zubić. Izvirio je, grbucka na dodir. Zvali smo tatu na posao. Veliki brat mu je nespretno objašnjavao. Leo ima maji zub, govori mu uzbuđenim dječjim glasićem. I tata je ponosan.

Naš mali čovjek ima svoj prvi zubić... Jedinicu, dolje lijevo. S navršenih 6 i pol mjeseci.

I dalje se borim s gadnom prehladom. Osim iritantne glavobolje, povremeno me boli i grlo. Tješim se, proći će. Prkosim bolesti, i smiješim se šmrkavog nosa :).

Voli Vas Vaša

Mama B.

mamablogerica @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 16, 2011
Znam što se prvo pomislili. Ali uopće se ne radi o tome. Boli me glava od kalkuliranja, procjenjivanja i drugih što ćemo/kako ćemo razmišljanja. Zapravo, najviše me boli od prehlade. Vjerojatno sam ju sinoć zaradila dok smo u gluho doba noći na terasi vezali aramaturu za stupove. Trebala sam se toplije obući...

Jutros s mukom otvorila oči i jedva odljepila tešku glavu s jastuka. Sranje, pomislih. Nemam vremena biti bolesna. Ne sada.

Kako to inače biva, ako ste se probudili s glavoboljnom, vjerojatno će se u toku dana dogoditi još nešto od čega će vas glava dodatno zaboljeti. Tako smo muž i ja danas otkrili zabrinjavajuće pukotine na zidu u spavaćoj sobi. Na novom novcatom zidu koji je sagradio i požbukao majstor. Osim toga, štok od kupaonskih vrata nije dobro postavljen i sad se vrata ne mogu zatvoriti kako treba. Uvijek neki nepredviđeni problemi.

K vragu, ne danas... Boli me glava.

glavobolja

Sinoć je muž brusilicom rezao željezne šipke na mjeru. Pretpostavljam da me od tog zvuka zaglušilo. Ne čujem na lijevo uho, kažem mužu.
Misliš na desno, pita nimalo zabrinuto.
Ovisi s koje strane gledaš, odgovaram nervozno. Kao da je to uopće bitno.
To ti je od prehlade, dere se.
Ne moraš vikati. Ne čujem na jedno uho. Ovo drugo mi je bilo posve zdravo. Do sada.

Sigurno ću idućih desetak dana u džepu nositi papirnate maramice i kukati kako me boli glava. Mrzim kad dobijem prehladu/gripu, što već je. Osim što mi je time umanjena radna sposobnost, prilikom prve naznake bolesti, postajem grintava i nervozna. Kao malo dijete.

Nije mi do ničega, a nemam vremena da ležim, pijuckam čaj i vrtim programe na televiziji. Uostalom, nisam ni takav tip osobe.I ovu ću prehladu preboliti s nogu.

mamablogerica @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
petak, listopad 14, 2011
Naša draga blogerica usjenivrbe na svojim je stranicama ostavila izazov - odgovoriti na pet pitanja. Budući da sam relativno nova u blogerskom svijetu, Peticu doživljavam kao neku vrstu inicijacije :)). Zapravo, osjećam se kao da ispunjavam leksikon :). Volim izazove, ali samo ako ne uključuju fizičke obračune, poput hrvanja u blatu i slično.

Evo mojih odgovora:

Volim...

... svoju dječicu, muža, mamu i brata, prijatelje
... prirodu i životinje
... volim kad mi dođe da se nasmješim, bez razloga
... volim pružiti nekome pomoć pa makar i slučajnom prolazniku

Ne volim...

... varalice, lažove i prevarante
... nepravdu i nasilje nad ljudima i životinjama
... zlostavljače bilo koje vrste
... zlobne i zločeste ljude
... osjećaj bespomoćnosti

Ne znam, ali voljela bih znati...

... ima li života poslije smrti
... tko krade pare u saboru
... zašto se prestala proizvoditi kinder lada
... kakav je osjećaj letjeti kao ptica

Stvari koje me fasciniraju...

... snaga prirodnih pojava (potresi, poplave, tornada i sl.)
... ljepota pisane riječi
... ljubav koju osjećam prema svojoj djeci

Želim...

... zdravlje svojim najdražima, zatim sreću i uspjeh
... posao kojeg ću obavljati s osmijehom na licu
... još jednu bebicu (ako bude sreće, djevojčicu)
... biti još bolja osoba nego što jesam
... dobitak na lotu, tek toliki da otplatim kredite i da budem na pozitivnoj nuli

Sramim se...

... zato što imam vozačku, a ne vozim auto
... kad zakasnim na dogovoreni sastanak bez nekog valjanog razloga
... kad dođem u dućan i tek tamo primjetim da na nogama imam papuče
... što nisam odlučnija onda kada je to potrebno
... kad se nakon toliko godina s mužem zacrvenim kao paprika kad mi nenajavljeno digne suknjicu ;)
... kad ne znam nešto što bih morala znati

Volim pisati, volim i ovaj blog i sve Vas volim, ali sad stvarno moram ići spavati :).

 

Pozdravlja Vas

Vaša Mama Blogerica

mamablogerica @ 01:51 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 13, 2011
Nedavno sam gledala film koji me se duboko dojimio... Zove se Put za raj (Paradise road).

Dirljiva priča o ženama koje su tijekom rata završile u logoru, i o strahotama koje su tamo proživjele. Film je sniman prema istinitom događaju.

Moja pokojna baka je bila ruskinja. Sa samo 16 protjerena je u logor na prisilni rad.. Pričala mi je... Bilo je to u srpnju 1943. godine. Njemci su stigli pod okriljem noći, naoružani do zuba. Kucali su na svaka vrata, i uz glasne povike ukrcavali zarobljenike u vagone za stoku. Muškarce i žene odvojeno... Vozili su ih bez hrane i vode...

U nekom logoru kod Beča, ošišali su ih... Stajale su gole dok su čekale da im dezinficiraju odjeću. Mogu samo zamisliti strah kakav je moja baka osjetila... Pri put u stranoj zemlji, otrgnuta iz ruku roditelja, nasilno odvedena iz svoga doma...

Smještena je u konc logor br.1 koji je bio najstrože čuvan. U uglovima dvorišta bile su postavljene stražarnice i mitraljerska gnijezda. S reflektorima i bodljikavom žicom. Zatvorenice su smještene po barakama. U blizini su bila još dva logora. Logor br. 2 koji nije bio toliko strogo čuvan, zatvorenici su bili mješanih narodnosti i imali su propusnice (ausweise), i logor br.3, otvorenog tipa. Tamo su većinom bili Česi, a kasnije Talijani. Sovjetski zatvorenici bili su najgore tretirani. Za ručak bi dobili vodu u kojoj se kuhala cikla, i komad kruha. Najčešće je zbog nedostatka hrane dolazilo do fzičkih obračuna.

Kad su počela bombardiranja, dio zatvorenika je odveden u Berlin, a ostali (među njima i moja baka) danima su u koloni pješačili do drugog logora. Krvavih stopla, bez hrane i vode.

Baka je bila logorašica skoro do kraja II. svjetskog rata. 1945 godine došla je u Hrvatsku. Doveo ju je moj djed, u kojeg se zaljubila preko logorske žice... U žaru rata. No to je već druga priča... Pisala sam već o tome.

Uglavnom, gledala sam taj film do dugo u noć. Suznih očiju. Moja pokojna baka je svojedobno proživjela slične strahote i našla je načina da to prebrodi i da iz svega izađe još jača i odlučnija u namjeri da svoja ružna iskustva ostavi u prošlosti, tamo gdje im je i mjesto.

Ostavljam vam i link na post iz arhive, posvećen mojoj baki: http://www.mamablogerica.bloger.hr/post/moja-baka/12848021.aspx

 



mamablogerica @ 01:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 12, 2011

Volio sam vas

Volio sam Vas; i ljubav još, možda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine više,
Ja neću da Vas rastužujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i nježno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

Aleksandar Sergejevič Puškin

mamablogerica @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, listopad 11, 2011
Kaže neki dan moj muž kako jedan njegov poznanik, Mile, ima doma u regalu dvije kile krupne soli. Zašto mu to stoji u regalu, pitam začuđeno. To mu je podsjetnik, govori muž i ispriča mi cijelu priču...

Mile je po povratku iz Trsta stao na granici da nešto kupi  u Duty free shopu. Hladna i kišna zimska večer, negdje oko Božića. Na parkiralištu mu priđe čovjek. Sitan i mršav, govori hrvatski. Oko pojasa ima crnu torbicu. Otvara mu i pokazuje dva mobitela i kameru. Novo, novcato. Prodam ti za 200 eura, kaže. Nemam toliko, kaže Mile. Učinilo mu se kao dobra prilika. Koliko imaš, pita ga čovjek? Mile zaviruje u novčanik i kradomice broji novce. 120 eura, naposljetku odgovara. Može, kaže čovjek. Mile sav sretan. Dva nova mobitela i kamera, za te pare! Mile mu pruži novčanice, a čovjek iznenada vikne :"Murja"! Mile se uplašeno osvrće, čovjek mu dobaci torbicu i ode brzim korakom u nepoznatom smjeru.. Primopredaja uspješno obavljena, a policije nigdje na vidiku. Sjedne Mile u auto i otvara torbicu. Ne ide. Patent je zapeo. Uzme džepni nožić i zasječe tkaninu. Ni traga mobitelima... Nema ni kamere... Samo dvije kile krupne soli.

Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Meni nije, jer sam i ja bila žrtva prijevare...

Dječju odjeću kupujem na eBay-u. Uspijevam dobiti kvalitetnu novu robicu za svega par dolara/funti, tako da i s poštarinom ispadne jeftinije nego kod nas. Više puta sam od jedne sellerice kupila prekrasne stvarčice za moje dečke. Sprijateljile smo se putem poruka, čak me jednom prilikom zvala i na mobitel. Pričale smo više od sat vremena. Simpatična i draga ženskica. Tada mi je rekla kako u New Yorku često imaju rasprodaje dječje robice, pa ako hoću, može mi kupiti robicu i poslati mi poštom. Kompletić hlačice i majica za svega 3-4 dolara! Odlično, kažem oduševljeno. Naručim joj robice u svim veličinama. Mislim si, mirna sam najmanje godinu dana, ako ne i duže. Uplatim joj 300 $ preko Paypala. Doslovno, zadnje pare koje sam imala. To je prilika koja se ne propušta. Ne moram Vam ni reći da nikad nisam primila tu robicu. Prvo je odgovarala na moje poruke... Kupila je, ali nije stigla poslati, pa da je poslala, ali joj se paket vratio jer je pošiljatelj nepoznat. Takve i slične nebuloze. Pitala sam da mi refundira novac. Prestala je odgovarati na poruke... Primjetih ovih dana da i na eBay-u ima loš feedback.

Moram priznati da sam po prirodi prilično lakovjerna osoba. Umjesto da u takvoj i sličnoj situaciji, odmah pretpostavim da se radi o prijevari, prije ću pomisliti mi ljudi žele dobro. U takvom razmišljanju, naravno, polazim od sebe. Hvala Bogu, s vremenom učim na svojim greškama.

Ne kaže se bezveze "predobro da bi bilo istinito".

mamablogerica @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 9, 2011
Volim jutro u kojem je prvo što čujem milozvučni glasić mog sina. Mamice, kaže s osmijehom. Sretan je što je dan. Njemu je noć bila preduga... Ljubim sneno dječje lice. L. gleda, viče uzbuđeno i pokazuje prstićem u susjedni krevetić. I manji je budan... Smije se i guguće. Nateže nogavice svoje piđamice. Primjetih da ima rumene obraze... Mislim da će uskoro proviriti prvi zubić.

Neki dan smo ispred zubarske ordinacije susreli patronažnu sestru koja obilazi bebice kada dođu kući iz rodilišta. Divna jedna ženica. Sjela s nama na trenutak i pita ona starijeg kako je njegov mali braco. D. raširio rukice i ozbiljno govori L. pače, gadan (L. plače gladan). Teba mjeka (treba mlijeka). Klima glavicom. Tate nema, jadi (radi). Ispada kao da tate nikad nema doma, a mali se stalno dere jer mu nitko ne daje jesti.

Zapravo je L. jako dobra bebica. Rijetko kada plače. 30.9. je napunio 6 mjeseci. Bili smo na sistematskom. Ima 71 cm i težak je 8200 g. Odlično napreduje... Ima već dvadesetak dana da se samostalno postavlja u stav za puzanje i tako se njiše naprijed-nazad.  Pedijatrica je oduševljena, a mali šarmer se cijelo vrijeme smješkao. Primili cjepivo. Nakratko je zaplakao kad ga je sestra bocnula u guzu.

Prekjučer sam vodila D. na šišanje. Inače mu sama doma podšišam šiške, ali sad mu je kosica već zbilja narasla. Došli u frizerski salon... D, gleda i osvrće se. Nepoznati teren... Nije mu baš svejedno. Posjednem ga na stolac. Plač i dernjava. Mamaaaa, viče užasnuto. Mamice!!! Teta će ti ošišati kosicu i bit ćeš lijep, objašnjavam mu. Mama, nee, govori kroz suze. Ići kući! Moramo se ošišati, kažem. Ako budeš dobar, poslije ću ti kupiti sokić. Kod ovakvih situacija, pali jedino potkupljivanje. Ne znam čemu takva panika oko šišanja.... Prije par mjeseci sve je prošlo bez problema. Doduše, bili smo kod druge frizerke. Možda mu se ova teta jednostavno ne sviđa.

Danas poslijepodne smo ga muž i ja izveli u dužu šetnju. Toplo se obukli i krenuli uživati u jesenskom danu. Usput smo navratili do moje prijateljice koja također ima dva mala sinčića. Pričamo i razmjenjujemo roditeljska iskustva. Čudi se da moji klinci spavaju cijelu noć.  Blago tebi, kaže. Da bar moji tako! Njen muž je pomorac. Otkad sam došao kući, nisam se probudio za vrijeme dnevnog svjetla, žali se on. Ustajemo već oko 5 ujutro, s tim da imamo dva-tri redovna buđenja tijekom noći. A i preko dana su nemogući.

Zaista, blago meni. Da je drugačije, ne bih mogla blogirati ;).

Voli Vas Vaša

Mama Blogerica

mamablogerica @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
petak, listopad 7, 2011
Navike su automatske rutinske radnje koje se ponavljaju redovno bez razmišljanja.

Ne robujem navikama... Trudim se biti spontana, ali svejedno ih imam. Ne može se protiv toga.

Sjetih se prijateljice koja je godinama imala neobičnu naviku da ne može zaspati bez "nunanja". Dakle, svaku večer legne u krevet i vrti glavom lijevo-desno dok ne zaspi. I to prilično jako, da bi joj se sva kosa zaplela u čvorove koje je svako jutro morala raspetljavati.
Probala sam... Kod mene je izazvalo suprotan učinak. Posve sam se razbudila. Još me i glava počela boljeti.

Razmislih o navikama i malim ritualima iz svoje svakodnevnice...

Svaku večer mažem s kremom ruke i noge. Imam labello ispod jastuka. U trgovini se obavezno najviše zadržim kod omekšivača za robu. Recimo to ovako... Volim otkrivati nove mirise. Muž me zeza da sam ovisnik i da idem u dućan samo da bih snifala omekšivače.

Većinom sjedim na turski ili s nogama ispod guzice. Što je prilično neprimjereno ako sam negdje u gostima ;). Imam debelu zimsku maju od flisa koju obožavam. Mama mi je već nekoliko puta priprijetila da će je baciti u smeće. Grozna je, zelena s nekim rozim detaljima i veća za dva broja. Zovem ju "zobun". Ima veliku rupu na rukavu jer se zapalio kad sam jednom prilikom micala s vatre vodu za čaj. Sva je nikakva jer ju uvijek nategnem preko koljena dok sjedim u fotelji i gledam televiziju. Čim zahladi, skidam je s tavana :).

Moj muž ima naviku grljenja jastuka. Mislim da sam to već spomenula u jednom od postova... U našem bračnom krevetu s nama spavaju četiri velika jastuka. Prilično je tijesno. Ne moram vam ni reći da se ponekad probudim s licem na madracu jer mi je muž po noći nehotice ukrao jastuk.

Par godina sam svaku zimu u krevet nosila termofor, da mi grije noge. Izgubila sam čep pa sam počela stavljati bocu napunjenu toplom vodom. Navika je izgubila čar jer me živciralo što se boca lako otkotrlja i pobjegne mi negdje ispod pokrivača...
Pjevam ispod tuša. Ponekad i plešem. Sve obaveze zaspisujem na kalendaru. Inače bih zaboravila gdje i kada moram nekamo ići. Uvijek navijam sat par minuta unaprijed.

Stigli smo i do hrane.... Pokušavam se riješiti takvih navika jer ne želim dati primjer svojoj djeci, Međutim, još uvijek se ne mogu natjerati da jedem nešto što ne volim.... Iz posve smiješnih razloga.

Ako je jaje pečeno na oko, jedem samo žumanjak. Onaj mekani dio. Tako mi treba bar dva jaja da se najedem. Ako je jaje kuhano, jedem samo bjelanjak. Trebala bih jedno ispeći, a drugo skuhati da bih mogla pojesti cijelo jaje.
Obožavam okruglice sa šljivama, ali šljive ne jedem. Čekam da puste svoj sok i tada šljive obavezno stavim na stranu. Volim punjenu papriku, ali pojedem samo meso. Ista stvar i sa sarmom. Ne podnosim grudvice u krumpir pireu. Jedem samo mekani dio kruha, izuzev domaćeg. Od maneštra volim samo Boršč, autohtono ukrajinsko jelo. Nekad sam čak i gulila pohano meso. Radim na tome i trudim se početi jesti kao odrasla osoba :).

Svi mi imamo navike... Neke se izgube s godinama, a neke ostaju kao dio naše osobnosti. Nekad stvaramo i nove... Poput poljupca za laku noć u lice uspavanog djeteta...





mamablogerica @ 23:46 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Sinoć sam pročitala lijepu misao koju je napisala naša blogerica dacafaca "Samo jedno mjesto se zove dom - tamo gdje je srce".

Kad smo moj dragi i ja nakon godinu i pol veze odlučili živjeti zajedno, bila sam presretna. Sva sreća pa nismo morali biti podstanari. Uredio nam je stančić u sklopu njegove obiteljske kuće. Poseban ulaz, dnevni boravak s kuhinjom, spavaća soba i kupaonica. Sasvim dovoljno za nas dvoje.

Spakirala sam stvari i otišla. Baka je još tada bila živa. Plakala je kao da se selim u drugu državu. I mama također. Nije mi bilo svejedno, ali ljubav je bila jača. Ionako sam blizu, udaljenosti cca 20 minuta vožnje autom.

Prvih mjeseci ignorirala sam osjećaj nepripadanosti. Mislila sam da će to proći s vremenom. Koliko god sam u stan unijela stvari kojima bih ga učinila srcu bližim, nisam osjećala da mi je to dom. Kao da živim nečiji tuđi život... Bez obzira na sreću koju sam osjećala što se budim uz svog najdražeg, nešto me i dalje vuklo u našu staru kuću... Sve češće sam posjećivala mamu i baku.

Kad sam ostala trudna, pojačala se i želja za savijanjem obiteljskog gnijezda na mjestu koje me čini sretnom. Nedostajala mi je kuća koja me grlila svojom toplinom... Znate onaj osjećaj olakšanja kad se umorni vratite s posla? Kad s uzdahom i s osmijehom na licu kažete "doma sam"...

Ubrzo smo muž i ja zbog nedostatka prostora odlučili preseliti. Iako zbog finacija već godina dana radimo na renoviranju stana, sretna sam. Vratila sam se... Prebirem po uspomenama na tavanu i uživam u svakom kutku ove stare kuće. Baka je u međuvremenu umrla, ali mama mi je blizu. Uređujem svoj dom, s ljubavlju.  I dok se nevrijeme sprema, osjećam sigurnost... Osjećam svoj mir.

Dom je tamo gdje je srce.

mamablogerica @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 5, 2011
Nedavno sam susrela poznanika iz srednje škole. Nisam ga vidjela već više od godinu dana. U to vrijeme bio je u dugogodišnjoj vezi... Pred brakom.

Nisam znala da su prekinuli...Pitam ga za Nju. Skreće pogled i nervozno prevrće papirić u rukama. Otišla je, kaže sjetno. Ima drugog... Ne znam što bih mu rekla. Krivo mi je što sam uopće načela tu temu. Žao mi je, naposljetku kažem. Bili ste lijep par.

Ne želim ga pitati što se dogodilo jer sam u razgovoru primjetila da još uvijek pati za njom. Komplicirano je, priča on dalje. Znam da me još uvijek voli... Iznenadilo me koliko je siguran u Njenu ljubav... Poželjeh mu sreću. Pozdravimo se  i svatko krene svojim putem.

Razmišljam dok hodam prema autu... Imam osjećaj da se zavarava. Ako ga još voli, zašto onda nije s Njim? Zar to ne bi trebalo biti jednostavno? 

Što imaju od toga da se vole, ako nisu zajedno?

Cijela priča me podsjetila na jednu Balaševićevu pjesmu...

 



 

Pitam ga dal' zna da si otišla, da si otišla.
"Ma nije strašno", kaže on, "Imala je drugog, to znaš".
Pitam ga dal' zna da se volimo, da se još volimo.
"Ma baš si smešan", kaže on, "ponekad si klinac baš".

............

Pitam ga šta sad, kad si otišla, kad si otišla.
"Ma budi mangup", kaže on, "Ima mnogo sličnih njoj".
Pitam ga dal' zna da se volimo, da se još volimo.
"Ma koješta", gunđa on, "dodaj bokal stari moj".

............

Pitam ga dal' zna da je nevažno što si otišla.
"Avantura", kaže on, "Šta ti sada ostaje?"
Ostaje mi to što se volimo, što se volimo.
"Dal' zbog vina", kaže on, "al' ovo smešno postaje"

Voli Vas

Vaša Mama B.

mamablogerica @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
utorak, listopad 4, 2011
Inspiraciju za ovaj post dijelom sam našla u tekstu našeg dragog blogera Hrvoja Horvata koji je pisao o lijepom, romantičnom iznenađenju koje je priredio djevojci za rođendan. Bravo, H.!

Što se tiče drugog dijela, i ovaj put sam nadahnuta svojom muzom, predragim suprugom koji često zna reći, citiram, "Romantika je za papke".

Prije par dana bio mi je rođendan. Stiže moj muž s posla. Već s vrata se brani... Kupit ću ti poklon kad mi sjedne plaća, sad sam ti donio slatkiše. Hmmm... Volim slatkiše, ali samo neke... On dobro zna koje. Ferrero obični. Kinder čokoladice, one sa žitaricama. Bajadere. Mikado čokoladu s rižom. To je otprilike to. Vadi vrećicu. Onu šuškavu iz Brodokomerca. Znam što to znači... Kupio je usput, a zna da mi je rođendan. Moj muž uvijek radi sve u zadnji čas. Već tad sam se rastužila...

Kupio sferreroam ti Ferreo, kaže ponosno. Dodaje mi bombonjeru. Ferreo NOIR. Hvala, kažem kiselo. Ne volim Ferrero od crne čokolade. Gorak je. Baš sam takav okus imala i bez da sam ga probala. Zasuze mi se oči. Što je bilo, pita iznenađeno. Ništa, kažem pokislo. Ajde... Reci svom mužiću... Što te toliko rastužilo na rođendan? Ne razumije o čemu se radi.

Ne volim Ferrero noir, napokon protisnem kroz zube. Malo mi je neugodno zbog svoje djetinjaste izjave, ali zašto bih, pobogu, šutila? Ionako bi naposljetku i sam skužio zašto sam nezadovoljna.

Gleda iznenađeno. Njemu je svaki Ferrero isti. Njegov izraz lica izazove bujicu mojih riječi... K vragu i Ferrero! Nije stvar u tome, B. Ne treba mi nikakav poklon. Radije bi da si mi donio cvijet koji si ubrao putem ili rukom napisanu čestitku (skoro tri godine braka, a ja uopće ne znam kakav ima rukopis). Htjela bih da si se nekako potrudio... Sve govorim u jednom dahu, a on gleda i šuti. Mislim si... Napokon je skužio. Grli me... Nemoj se ljutit, rođendanko, kaže nježno. Vidio sam kod susjeda lijepog cvijeća u vrtu, skačem preko ograde čim padne mrak. Ne mogu da se ne nasmijem :).

Uvijek to radi... Ismijava moju potrebu za romantikom, za sitnim znacima pažnje koje mi puno znače... Zar je u braku toga nestalo? Zapravo, ni dok smo hodali nije bio osobito romantičan, ali je barem pamtio koje slatkiše volim. Kod nas to ide ovako... Ja mu poklonim cd kompilaciju njegovih najdražih pjesama i knjigu o podvodnom ribolovu, s lijepom posvetom koju sam danima smišljala... On meni pokloni dvd player. U vrećici, bez ukrasnog papira. Zašto bi dar od srca uopće morao biti materijalnog oblika? Bila bi sretnija da me izveo u šetnju na neko lijepo mjesto.

Volim ga takvog kakav je... Kako kaže naša blogerica u sjeni vrbe, "naoko nezainteresiranog". Nije sve u romantici, ali ipak bih se ponekad htjela osjetiti posebnom.

Najbolje mi je kad kaže... Htio sam ti kupiti cvijeće po povratku s posla, ali sam morao ići u grad, što znači da bih cijelo Korzo morao proći s buketom ruža u rukama. Zamislite samo tu "neugodnu" situaciju! Sigurno bi ljudi upirali prstom i govorili... Gle, kakav papak :)!

mamablogerica @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 3, 2011
Možda ste se pitali zašto me danas nije bilo... Osim što bloger povremeno nije radio, imala sam važnog posla. Kopala sam. Ne u vrtu, već u kupaonici u prizemlju. Muž i ja smo postavljali nove cijevi za odvode.

Kuća koja je građena preko više od 100 godina često vas prilikom obnove može nečim iznenaditi. Tako samo danas prilikom kopanja otkrili kanale ispod podova koji su vjerojatno nekad davno služili kao improvizirani odvodi. Morate biti spremni na nepredviđene situacije, kao što je kamen obujma pola metra koji se nalazi baš tamo gdje morate postaviti cijev. Moja mama se od muke cijeli dan drži za glavu jer smo sve raskopali... Kanali su morali biti dublji i širi nego što smo predvidjeli. Malo je falilo da ne izađemo kod susjeda u dvorište. Osim toga, uspjeli smo poplaviti cijelu kupaonicu jer je muž slučajno čekićem pogodio cijev za dovod vode u mašinu.

Moj dragi suprug je zbilja sposoban. Puno toga zna i može sam napraviti, ali nikad ne prihvaća konstruktivnu kritiku kad ista dolazi od ženskog roda. Bar što se tiče "muških poslova". Nije me slušao kad sam mu rekla da danas u Pevecu kupimo koju cijev i koljeno više, pa lako možemo kasnije s računom zamijeniti za nešto drugo, ako nam ostane viška. Naravno, na kraju se ispostavilo se da nam fali pola metra cijevi i dva koljena da bismo do kraja spojili odvode. Da bi stvar bila još bolja, kad je prodavač u Pevecu čuo kako komentiram mužu koje nam cijevi i koljena trebaju, ironično mu je rekao... slušaj ženu! Očito nije upoznat s tim da žena osim ciceiguzice ima mozak. Nikad čuo ni vidio... A ja još i plavuša!

Možda se ne razumijem toliko u građevinu, ali imam dobro razvijenu logiku kojom ponekad smislim i više rješenja za određenu situaciju. Moj muž istog trena odbaci bilo koju moju ideju, jer ja sam žensko i nemam pojma o "muškim poslovima". Osim toga, užasno je tvrdoglav... Ako na kraju i postupi kako sam mu savjetovala, nema šanse da mi prizna zaslugu. Smije se i kaže... dobro sam to napravio.

Ja polazim za onom "dvije glave su pametnije od jedne". Pa makar jedna bila i ženska :).

mamablogerica @ 00:23 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
subota, listopad 1, 2011
Dobro Vam jutro, dragi blogeri i blogerice!

Danas mi je rođendan... Napunila 28 godina... Zar već? Kao da sam još jučer jedva čekala da navršim 18  i postanem punoljetna osoba, a danas sam desetljeće starija... Vrijeme prebrzo prolazi, ali još me nije pregazilo ;).

rođendan

Kratak pregled onog što imam i onog što nemam, s navršenih 28 godina:

Imam:
- dvoje djece
- muža
- blog
- prijatelje
- kredite

Nemam:
- novce
- dobar posao
- ljubavnika ;)

Zapravo sam prilično zadovoljna svojim životom. Uvijek bih moglo bolje, ali treba biti sretan i sa onim što već imaš, zar ne?

smiley

mamablogerica @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2011
Glasaj za moj blog
Shinystat
Kontakt
mamablogerica@gmail.com
* * *
Image and video hosting by TinyPic
Google oglasi
Index.hr
Nema zapisa.