Oglas
Brojač posjeta
14833
Squidoo
Nema zapisa.
TagCloud
Blog - rujan 2011
četvrtak, rujan 29, 2011
Kad sam upoznala svog muža, ni na kraj pameti mi nije bilo da je on Onaj pravi.  Taman sam prekinula jednu dugogodišnju, mučnu vezu iz koje sam, moglo bi se reći, jedna izvukla živu glavu. O tome ću Vam pisati jednom drugom prilikom.

U ljeto 2006. godine., silom prilike, pristala sam na nagovor prijateljice da nas dvije odemo raditi par mjeseci, u Njivice na otok Krk. Posao pomoćne radnice u kuhinji restorana, smještaj u bungalovu, plaća super. Trebao mi je odmak od svakodnevnice, bilo mi je teško nakon prekida, a J. je vrebao na svakom koraku u nadi da ćemo se pomiriti. Po ko zna koji put.

Odlučih spremit kofere i kenut u novu avanturu.

Bio je početak lipnja kad smo stigle u Njivice. To jutro nikad neću zaboraviti. Nas dvije kao šiparice, smijuljimo se cijelo vrijeme, upoznajemo se s ostatkom personala. Bilo nas je jedno 20-tak, iz raznih krajeva Hrvatske, najviše iz Slavonije koji su trbuhom za kruhom došli odraditi sezonski posao, da bi na kraju ljeta otišli kući s kojojm kunom u džepu. Sve od reda mladi ljudi.

Tad sam upoznala i Njega, svog Budućeg. Pogledam ga krajičkom oka... Kratko ošišan, visok, s obje ruke istetovirane na nadlakticama. Živi blizu Rijeke i 6 godina godina je stariji od mene.
Kuhari su bili smješteni u bungalovu do našega. Ubrzo su uslijedile noći pune pjesme i zabave na terasama bungalova.. Moj Budući je na gitari svirao i pjevao Balaševićeve pjesme, vino se točilo u potocima... Danju smo se kupali i izležavali na plaži, za vrijeme pauze na poslu. Bilo je to divno ljeto... Stekla sam puno novih prijatelja i zabavljala se kao nikad u životu.

B. i ja smo se pogledavali od prvog dana. Iskra je frcnula gotovo odmah nakon što smo se upoznali. Oženit ću te, rekao je. Nakon par dana poznanstva! Tad sam se samo nasmijala na njegove riječi. Prvi poljubac ja pao spontano... Jedne vruće ljetne večeri, ispred bungalova. Poljubac od kojeg vam se zavrti u glavi i imate osjećaj da gubite tlo pod nogama... Nije mi bilo do ulaska u novu vezu, ali privlačnost je prevagnula i nekako sam se prepustila mislići da se radi samo o avanturi.

Idućih dana stalno smo bili zajedno... Uslijedili su pogledi u kuhinji, ukradeni poljupci u garderobi, u skladištu, među povrćem i namirnicama... Dodiri u prolazu... Zagrljaji... Razgovori do kasno u noć... Obilazak znamenitosti otoka Krka, svirka i pjesma uz gitaru... Osmijeh mi nije silazio s lica...
Ljeto se bližilo kraju, a mi oboje zaljubljeni preko ušiju... S povratkom kući, nije se mnogo toga promjenilo. Nakon nešto više od godinu dana, počeli smo živjeti zajedno.

B. nije romantičar kao ja, ali to je već priča za drugi post :). Zaprosio me me jedno jutro u krevetu. Ležim mu u zagrljaju... Spavaš, pita i ljubi me u vrat. Ne, odgovaram sneno. Kad se ženimo, kaže jednostavno. Skočim iz kreveta...Očekivala sam to, i znala sam da će me zaprositi. Nedugo prije toga, saznali smo da sam trudna. Vičem na njega, hormoni mi divljaju.. Kako me možeš TO tek tako pitati!? Rekla sam ti da bih htjela da bude posebno, govorim. To se pamti za cijeli život. Smije se. Da, mora bit ro-ma-nti-čno, kaže stisnutih očiju i nasmiješenog izraza lica. Oblačim njegovu majicu i odmarširam u kupaonicu. Pretpostavljam da je odgovor ne, čujem ga kako govori kroz smijeh. Ništa dok ne kleknem na koljena. Ne odgovaram, ali se smješkam iza odškrinutih vrata :).
Čekala sam ga s večerom da dođe s posla. Evo ga... Otvara vrata... Ulazi u stan. Raširio osmijeh od uha do uha :).. Nosi buket crvenih ruža... Primjetim da na koljenima ima plastične štitnike :)). Onakve kakve spotaši nose da ih zaštite od pada.

Dođi, kaže nježno, dok se nisam predomislio :). Mirišem ruže i gledam ga ispod trepavica. Klekne na jedno koljeno.... Vadi prsten iz džepa.... Šašavice moja, hoćeš li mi učiniti tu čast i postati moja žena pa da me ovako mučiš do kraja života, pita. Oči mu blistaju. Da, može, odgovaram sretno :). Ljubimo se i grlimo. Zašto si pobogu kupio te štitnike za koljena, pitam kroz smijeh? To je za tebe, odgovara vragolasto. Kako bi Nasljednica rekla, šta vas briga što je poslije bilo :)).

I tako je Budući postao Sadašnji. U prosincu slavimo treću godinu braka. O braku neki drugi put, imam dosta materijala :)), a i ovo se odužilo...

Ostavljam Vam fotografije Njivica, preuzete s interneta, tek toliko da vam dočaram mjesto gdje smo se upoznali. Imam nekoliko svojih slika, ali su na drugom kompu koji je trenutno u kvaru.

njivice1

njivice2

njivice3

 

Voli vas Vaša

Mama Blogerica

mamablogerica @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
Sasvim jasno... Muči me nesanica. Ima već neko vrijeme da ne spavam baš najbolje. Iz ne znam kojeg razloga. Zapravo, znam.... Preopterećena sam za vrijeme dana.

Kad navečer spremim klince u krevet, stavim robu u mašinu i obavim druge sitne poslove, sjednem za komp i uzmem si malo vremena za sebe... Popijem čaj, prošvrljam po netu i Vama napišem koju riječ. Vrijeme prolazi, a ja i dalje blejim u monitor. Ko sova. Ne spava mi se. S druge strane, vjerojatno bih odmah zaspala, samo kad bih legla u krevet.

Razmišljam, kalkuliram, planiram sutrašnji dan, a ni ovaj još nije završio... Svako malo pogledam klince dok spavaju, njihova slatka uspavana lica... Pokrijem bose nogice i raznježim se.

Skoro svaku večer predugo sjedim za kompom... Zaprepastim se kad pogledom okrznem sat u desnom kutu ekrana. Ali samo nakratko. Slušam kako bura fijuče kroz prozor... Odrađujem treću smjenu :).

 



 

Pozdravlja Vas

Vaša Mama Blogerica

mamablogerica @ 02:18 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 28, 2011
Danas sam bila s mamom i s klincima u Konzumu. Trebalo je kupiti namirnice za francusku salatu koju ćemo raditi povodom mog rođendana. Tražeći mrkvu, na odjelu s povrćem susreli smo jednu gospođu iz našeg mjesta. Priča ona nama i žali se, kako joj je majka skroz prolupala...

Starica ima oko 80 godina, stalno bježi iz kuće i hoda uokolo po selu. Pritom zaboravi kud je krenula... Noge ju služe, ali mozak baš i ne. Nazovimo ju Cvjetana. Njena kćer više ne zna što da radi. Ne može ju stalno paziti, a ne bih htjela niti si može priuštiti odvesti je u neku ustanovu.

Cvjetana ne prizna da s njom nešto nije u redu. Stalno se svađa s kćerkom i ostalim ukućanima. Imam dana kad je Cvjeta pri sebi, a opet ima i onih trenutaka kad ne prepoznaje svoje najbliže. Često je vidim kad idem sa starijim klincem u šetnju. Živi blizu igrališta. Uvijek ju pozdravim i nakratko popričam s njom. Neki put joj treba vremena da me se sjeti... Čija si ti, pita. Ča je ovo tvoje dite? Nakon što joj objasnim, najčešće odustanem od razgovora i krenem dalje.

Cvjeta je kleptomanka. Svi znaju da voli nešto ukrasti u dućanu. Barem sitnicu. Njen sin je molio prodavačicu da pripazi što radi i nek samo zapiše što je uzela pa bi on to kasnije došao platiti. Sad je već duže vremena nisam susrela u trgovini.

Jednom prilikom smo mama i ja vidjeli Cvjetanu kako po onim najvećim vrućinama pješaći po magistrali odjevena u baloner i s kišobranom u ruci. Kad smo došli doma, mama je nazvala njenu kćerku koja je sjela u auto i otišla po nju. Starica joj je rekla da ide u Rijeku kod doktora. Pješice! A do Rijeke ima 20 kilometara! Nedavno su je obitelj i susjedi nekoliko sati tražili po selu... Našli su je nadomak šume, kako spava u travi.

Priča njena kćer kako je Cvjetana prije mjesec dana obukla svoju najblistaviju haljinu za doček Nove godine i u torbu pospremila daljinske upravljače od televizije i klime. Rekla joj je da ide na ples... Ča se vavik mišaš? Pusti me na miru, ja gren i točka, vikala je na kćer.

Cvjeta slabo jede. Osušila se skroz. Sama kost i koža. Pomalo je i zločesta. Svima po selu priča kako njen unuk ne može dočekati da ona umre, da bi joj preoteo kuću. Dečko se taman bio oženio,  žena trudna. Htio je dignuti kat na njenoj prizemnoj kući i napraviti stan za svoju familiju, ali Cvjeta nije dala... Morali su u podstanare.

Neki susjed je rekao njenoj kćeri da će ona krivično odgovarati ako Cvjetanu netko pregazi jer je stalno na cesti. Uvijek nekamo ide... Što je najgore, stopira automobile. Često ide u bolnicu. Tamo maltretira doktore govoreći da ju boli ovo i ono. Cvjeta je i hipohondar. Ništa joj nije, fizički je posve zdrava. Samo je senilna... Možda je riječ i o težem psihičkom poremećaju. Ne bih znala njenu dijagnozu. Kad Cvjetanu ulovi promjena raspoloženja, onda je najgore. Viče i psuje ko kočijaš. Ako ste dovoljno blizu, mogla bih vas i ošamariti. Iz čista mira.

Žao mi je Cvijetane. I njene obitelji...

Moja mama se najviše boji upravo toga... Da ne prolupa pod stare dane. Kaže, ako već moraš biti lud, bolje da si lud i sretan... Pomalo luckast, u nekom svom svijetu, gdje sunce uvijek sija i ptičice pjevaju. Ako si lud i nesretan, onda je to zbilja prava patnja...

mamablogerica @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, rujan 27, 2011
Za večeras, ostavljam još nekoliko svojih zaboravljenih pjesama, iz prašnjave bilježnice pronađene na tavanu. Kroz stihove, sjetih se osjećaja i nekih ljudi koji su prošli kroz moj život ostavljajući trag... Zar je već toliko godina prošlo? Vrijeme prolazi, za tri dana punim 28 godina...Starim.

Tebi...
1999.god.

Živim kad dotaknem tvoje usne,
kad mi se smiju tvoje bistre oči.
Želim biti dio tvog sna,
tvoja zvijezda što sjaji u crnoj noći

I svaki dodir osjećam na koži,
kao suhi pijesak kad upija vodu.
Sve bih dala da još jedan život,
s tobom proživjeti mogu...

Dok imam srce, voljet ću te,
ti si moja nada, moj spas...
Kad sve ostalo na loše krene,
ja ću i dalje vjerovat u nas...

 

Čuvaru srca moga
1998.god.

Negdje daleko, ispod zvijezda
Pruži mi ruke, raširi mi krila
Budi Onaj kojeg sam čekala
Da opet voljena budem bila

Otkrij ono najljepše
Skriveno u meni
Izbriši bol i stare rane
Daruj ljubav ovoj ženi

Pronađi me u tami
U oblaku magle i smoga
Odvedi me u vječnost
Čuvaru srca moga






"Zaboravljam imena, samo lica ostaju...
U prolazu, ljude otkrivam kroz sifre
Dovraga, sve mi to govori da starim... "

 

Pozdravlja Vas

Vaša Mama B.




mamablogerica @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 26, 2011
Inspirirana jednom epizodom crtića Peppa pig,odlučih jednom godišnje u vrtu zakopati vremensku kapsulu. Ne zbog sebe, nego zbog djece. Sigurna sam da će im to biti zanimljivo.

Evo o čemu se radi... Potrebna vam je kutija. Najbolje metalna, s dobrim čepom koji ne propušta vlagu. U kutiju stavite sitnice koji Vas podsjećaju na proteklu godinu... Fotografije, sitnije predmete, crteže, isječak iz novina i slično. Odaberete mjesto u vrtu i zakopate kutiju. Obavezno negdje zapišite gdje se nalazi vaša vremenska kapsula da ne biste za par godina, prilikom potrage morali prekopati cijeli vrt.
Počela sam skupljati prazne kutije od Hippovog čaja. Čine mi se zgodne za tu prigodu. D. je još mali, ali veselit će se kad za par godina otkopamo prvu kutiju. I L. također. Još uvijek razmišljam što staviti unutra...

Volim kreativnost u svakom obliku. Danas često primjetim kod djece ovisnost o video igricama i pretjerano gledanja televizije. Sve ima svoju mjeru... Htjela bih da moji sinovi što više vremena provode na otvorenom, u vrtu, oko kuće ili na igralištu. I da se igraju kao što smo se mi nekada igrali..

Već sam sve smislila unaprijed. Pješčanik i ljuljačku imamo. Napravit ćemo kućicu za ptice. Morala bih nagovoriti muža da napravi i jednu veću drvenu kućicu. Za njih dvoje. Kad malo porastu, zajedno ćemo oslikati zid od konobe. Izradit ćemo herbarij od raznih listića i sakupljati jesenske plodove... Crtati i pisati, izrađivati figurice od plastelina... Čuvat ću njihove radove. Na tavanu. Možda ću neke staviti  u vremensku kutiju.

Želim da moja dječica imaju lijepo djetinjstvo. Nek uživaju dok su maleni i zaigrani, prebrzo to prođe.

Pssst... Nemojte nikome reći da u vrtu imam zakopano blago ;).

mamablogerica @ 20:22 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 25, 2011
Danas sam opet bila na tavanu. Našla sam bilježnicu u kojoj sam zapisivala pjesme u nastanku. Još uvijek sam u potrazi za rokovnicima, ali večeras Vam premjerno ostavljam svoje stihove. Nikada nisam nikome pokazala svoju poeziju, ako to možemo tako nazvati... Više su to piskaranja jedne nemirne mladenačke duše... Razbibriga u jesenjim noćima, poput ove.

 

Tvoje oči
1999.god.
Inspirirano prekrasnim očima jedne velike ljubavi

Tvoje su oči ogledalo duše...
Duboke kao more,
tople i iskrene.
Kao dvije zvijezde u tamnoj noći,
što na nebu stoje,
kao krijesnice dvije u travi
jer njihova svjetlost
put mi pokazuje.

Tvoje su oči kao plamen,
kao žar u krušnoj peći.
Samo jedan tvoj pogled,
sve će mi otkriti,
sve će mi reći...

Kao umoran brod,
što o hridi baca ga more,
pristat ću u tvoju luku
i u tvojim očima tražiti odgovore...



Duša moja nemirna
1998.god.
Nadahnuto japanskim citatom "U moru života i smrti, umoran od jednog i drugog, moja duša traži brijeg, do kojeg plima ne dopire"

Duša moja nemirna,
traži oslonac u tami,
u plavičastoj magli boli
Traži nekog...
da ju čuva, da je voli.

Duša moja nemirna
iz mojih suza izvire
ona traži brijeg
do kojeg plima ne dopire.

 


Jedna ljubav
1999.god.
Posvećeno jednoj ljubavi koja je godinama bila uz mene. Nakon drugih veza, uspona i padova, uvijek bi se na kraju vraćali jedno drugome.

U misli mi često dođe
jedna ljubav, neispunjena i daleka
Sve riječi koje govorim
uvijek se vrate kao iskrivljena jeka

Kao slamku utopljeniku,
kadkad mi daješ dio sebe
Ne sluteći koliko patim,
kad odeš,
kad više nemam tebe.

I svaki osjećaj postaje mi teret,
više si ništa nemamo za reći
Zaborav je blizu,
vidjet ćeš.
Sjetit ćeš se mojih riječi...





mamablogerica @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Dobro Vam jutro, dragi moji! Idem s klincima u vrt uživati u ovom predivnom jesenjskom danu... Idem se igrati :). Jučer sam kupila pijesak za pjesčanike.

Ostavljam Vam fotografiju mojih ljubavi, uslikanih sinoć prije spavanja... Divno je biti mama :).

djeca

mamablogerica @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, rujan 24, 2011
Sanjate li ružne snove? Imate li noćne more koje se ponavljaju? Sinoć sam ponovno, nakon dugo vremena, usnula san koji me plaši. 

Lijep sunčan dan. Čini mi se da je proljeće ili rana jesen. Vozim auto. Sama sam... Muzika svira na radiju, ali ne suviše glasno. Pjevušim u sebi. Gledam drveće. Primjetih da se krošnje njišu. Sunce mi zasmeta i volan mi sklizne... Ne mogu zaustaviti auto, kočnice ne rade... Nemam kontrole,.. Strah me paralizira... Približavam se zaštitnoj ogradi, u sekundi ju probijam....Udahnem zrak kao da ću zaroniti... Padam... Čini mi se kao vječnost... Cijeli život mi prođe ispred očiju.. U slikama.. Pomislih...Gotovo je. Nema me više. Pomirila sam se s tim. Mislim na svoje najbliže... Više mi je žao njih nego sebe. Čekam da padnem i nadam se da će smrt biti brza i bezbolna. Nema šanse da se izvučem.. Ne ovaj put. Znala sam da me čeka ta sudbina, sanjala sam da će biti tako... U trenutku kad auto dotakne dno provalije, budim se....

Scenarij je uvijek isti, jedino se detalji mijenjaju. Zanimljivo je što u stvarnosti točno znam mjesto, zavoj na cesti na kojoj slijećem u povaliju... Ovo je već četvrti put da sanjam ovaj san... Plaši me da je to predskazanje. Imam vozačku, ali ne vozim... Položila sam dok sam bila trudna s prvim sinom, i odonda, nikako da sjednem za volan.

Doduše, postoji još jedan mogući uzrok moje noćne more... Prije par godina, muž mi je pustio video na kojem je prikazana nesreća u kojoj je poginuo finski rally vozač Henri Toivoven. Snimljeno je iz kabine automobila... Vjerojatno sam se toliko poistovjetila s vozačem i s njegovim zadnjim trenucima, da sam počela sanjati sličan san, režiran drugačije. 

Ostavljam Vam link na video... Ali nemojte gledati ako ste, kao i ja, skloni tome da sve previše primate k srcu.

http://www.youtube.com/watch?v=7DckBoUuRKk&feature=related

mamablogerica @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, rujan 23, 2011
Jesen je i službeno stigla... S njom i neka sjeta koja mi se uvukla u srce ovih dana. Nekako sam nemirna, iz ne znam kojeg razloga... Znate onaj osjećaj kao da ste nešto važno trebali napraviti, ali ste zaboravili o čemu se radi? Upravo tako se osjećam... Neprestano.

 



 

Želim Vam svima lijepu jesen...

 

jesen

Pozdravlja Vas

Vaša mama blogerica

mamablogerica @ 00:48 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 21, 2011
Bila sam jutros na tavanu... Odlučih  krenuti u potragu za starim rokovnicima koji sadrže moje pjesme iz nekih davnih vremena.

I za vrijeme dana, na tavanu je mračno kao u rogu. Dnevno svjetlo jedva dopire kroz mali prozor smješten na istočnoj strani kuće. Naoružala sam se baterijskom lampom i uspela se novim stepenicama.... Dočekao me miris prošlosti i paučina u tragovima. Pogled mi zastane na bakinom baloneru koji opuštenih ramena visi na vješalici. Tuga mi stisne srce...

Otvaram prvu kutiju... Unutra nađem glazbenu kutijicu koja svira Beethovenu skladbu Za Elizu. Gle čuda, još uvijek radi! Tiho i isprekidano, ali radi.... Nježni zvuci oživili su sjećanja. Dobila sam je na dar od jednog dragog prijatelja, bivše ljubavi... Ima oblik dva srca... Male ladice za nakit. Prašnjava je. Čudim se da uopće svira.

glazbena kutijica


U polumraku ugledam kako nešto stoji u kutu tavana. Omotano prozirnim najlonom.. Uperim baterijsku lampu i vidim poznato lice. Lutka od cca 90 cm, duge plave kose u ružičastoj haljinici i odgovarajućim cipelicama. Sjećam se... To je Zlatokosa. Jednog dana dočekala me ispred vrata stana u kojem smo tada živjeli. Bila je velika skoro kao i ja.  Tek sam krenula u školu kad mi je mama poklonila tu lutku. Vadim je iz vreće... Kosa joj je zapletena od mojih "tretmana za njegu", ali još uvijek je lijepa igračka. Čuvala sam je za svoju curicu. Budući da imam dva sina, i dalje će čekati na tavanu. Možda će se ipak jednog dana moja djevojčica igrati s njom.. Tko zna?

Otvaram drugu kutiju... Puna je cd-a. Bijelo dugme, Amy Winehouse,The Cranberries,... Kako je Balašević završio na tavanu!? Oprosti, Đole... Pažljivo stavljam njegove cd-e na stranu. Odnijet ću ih dolje...

Učinilo mi se da nešto šuška. Možda je to Onaj sa velikim ušima. Nije da se bojim miševa... Ali radije bih izbjegla susret s malim glodavcem. Na sreću, to je samo vjetar koji se uvlači kroz prozor...

Kopam dalje... Nađem neke stare dokumente i mamine knjižice o vrtlarstvu za amatere. Na dnu kutije primjetih korice svjetlobež boje... Izvadim knjigu i osvjetlim naslov baterijskom lampom... Pablo Neruda - Tijelo žene. Izdanje iz davne 1966 godine. Tražila sam je kad sam na blogu pisala njegovu pjesmu.


pablo neruda


Čitam naljepnice na vrećama.... Maškare. Lampice za bor. Kape i šalovi. Iz jedne vreće izvadim suknju punog kruga. Boje limuna. Pomislih kako bih trebala detaljno pregledati svu tu odjeću... Čim budem imala više vremena.

Teškom mukom otvaram veliki željezni kovčeg... Osvjetljujem unutrašnjost. Riznica sjećanja... Knjige na ruskom jeziku, albumi sa crno-bijelim slikama. Izvadim jednu vrećicu... Puna je dječjih zabavnika i slikovnica koje je moja baka brižno izrezivala iz novina i spremala za svoje unuke. Znala je reći... jednog dana će se tome veseliti. Suza mi kapne na list papira.

Čujem da me mama zove... Trgnem se i zatvorim kovčeg. Doći ću opet kasnije.

mamablogerica @ 23:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, rujan 20, 2011
Htjela bih s Vama podjeliti pjesmu blogerice novipočetak50 koju sam danas imala čast osobno upoznati :). Divna je to žena... Spontana, zanimljiva, vedrog lika i duha... Jedna od onih ljudi s kojima biste mogli satima razgovarati bez da ste uopće svjesni kako vrijeme prolazi...

Trenutno čitam njenu zbirku pjesama i  dirnuli su me ovi stihovi jer su mi srcu dragi djeca i stariji ljudi... Treba vjerovati da nas poslije loših iskustava, na obzorju čeka neko novo zrnce sreće... Samo je toliko potrebno da krenemo dalje i da na kraju krajeva, budemo sretni s onim što nam život pruža.



Ispod duge

Ispod duge u trenu jednom,
našlo se dijete nježno i milo,
puno tuge jer ružan san je snilo.
Kud će dalje-ne zna,
pa dugine boje gleda, tražeći spas,
hoće li možda ipak čuti,
majke svoje glas.
Očima bira najsvjetlije boje,
visoko do visina nebeskih,
pruža nemoćne ruke svoje.
Pa kreće dalje u nepoznatom pravcu,
U susret iznemoglom sijedom starcu,
ali starcu koji dijete će prigriti
u svoje krilo
i utočište dati izgubljenoj maloj duši
koja zaboravit će brzo,
da teško joj je nekad bilo.
Izgubit će se tada prekrasna duga
I kiše više biti neće
jer na obzorju plavom
pojavit će se neko novo zrnce sreće.

novipočetak50


. . . . . . . . .


Opet me ulovila želja da s Vama podjelim neku svoju pjesmu iz mladenačkih dana. Kako rekoh, sve sam rokovnike pospremila negdje na tavan kad smo počeli uređivati stan. Muž je konačno montirao stepenice, ali ko za vraga, uvijek se toga sjetim navečer... Morala bih tražiti gdje su, a na tavanu nema svjetla. U mraku bih mogla sresti Onog sa velikim ušima. Ako se sjetim, sutra se ranom zorom penjem na tavan u potrazi za prašnjavim pjesmama moje prošlosti.

Dragi blogeri i blogerice, želim Vam laku noć i lijepe snove. Od srca Vam hvala što me pratite i pišete komentare.... Hvala Vam na svakom tragu na ovim stranicama...

Voli Vas

Vaša mama blogerica





mamablogerica @ 23:37 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Tko je dobročinitelj? Onaj koji pomaže ljudima ne tražeći ništa zauzvrat.

Nekoliko puta u životu susrela sam se s takvim nesebičnim, dragocijenim ljudima. Nažalost, u današnjem svijetu u kojem većina ljudi gleda samo svoju korist, dobročinitelji u gore opisanom smislu, vrlo su rijetka vrsta.

Pružiti ruku pomoći drugom čovjeku ili životinji je hvalevrijedan čin za koji ćemo jednom u životu biti nagrađeni. Vjerujem da se dobro se dobrim vraća, i sve lijepo što smo učinili za nekoga, primit ćemo natrag. U bilo kojem obliku.

U Rijeci ponekad sretnem jednog starijieg, mršavog čovjek slabijeg imovinskog statusa koji svaki dan hrani golubove kruhom i pšenicom. Jednom prilikom smo razgovarali. Nepovezano. O vremenu i golubovima. Svejedno je na mene ostavio snažan dojam. Vidjeh ga opet neko jutro. U prolazu. Ptice se sjure sa zgrada kad ugledaju njegov lik. Iz svog džepa, od svoje male mirovine, svaki dan prehrani stotine golubova... I čini to sa osmijehom na licu.

Zahvaljujem takvim ljudima koji mi svaki put iznova vraćaju vjeru u ono dobro u čovjeku.

Hvala volonterima u azilu. Hvala svima koji pomažu starijima i nemoćnima, bolesnim i izgubljenim dušama. Hvala onima koji se brinu za napuštenu i ostavljenu dječicu...

Hvala Bogu da postoje dobročinitelji.... Ipak još ovaj svijet nije otišao k vragu.



mamablogerica @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Do viđenja, dragi, do viđenja,
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije --
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al' ni živjeti baš nije najnovije.

Sergej Jesenjin


Naš je planet radostima ubog nešto
Treba otimati radost danima što bježe
Na svijetu umirati nije teško
Stvarati život daleko je teže

Vladimir Majakovski (odgovor Jesenjinu)

 

sergej jesenjin

mamablogerica @ 01:54 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 19, 2011
Evo jednog prikladnog posta... Moram ga nabrzinu napisati jer se u našoj kući čim počne grmiti, momentalno gase svi elektronički uređaji. Zato i nisam sinoć bila na blogeru.

Moja pokojna baka, s majčine strane, uvijek je govorila da se treba čuvati groma. GRMI, vikala bi. Tada je trebalo hitrim korakom ugasiti televiziju, kompjuter, veliki bojler, mali bojler, radio, telefon, internet, sva svjetla i sve ostalo što bi moglo privući grom. Svi bi sjedili u mraku ko sove i čekali da prođe opasnost s neba. Ne daj Bože otvoriti slavinu, jer i voda privlači grom. Obavezno imati gumu na potplatama obuće i ne držati u rukama nikakve metalne predmete. Ako bi netko od ukućana bio odsutan za vrijeme oluje, baka bi se jako brinula. Govorila bi da nije pametno od kiše skloniti se ispod stabla jer grom najčešće udari u najvišu točku na zemlji. Nedavno sam gledala dokumentarac o preživljavanju u divljini. Rečeno je da se za vrijeme grmljavine treba smjestiti u neku udubinu i sklupčati se u loptu. Bolje sjediti dupetom u blatu i sačuvati živu glavu.

Kad sam bila mala, skrivala bi se u krevetu ispod pokrivača sve dok ne prođe nevrijeme. Baka mi je znala reći da se nemam razloga bojati, jer grmi zato što Ilija Gromovnik sjedi na oblaku i baca munje da bi probušio oblake tako da bi kiša počela padati. Bilo mi je nekako lakše i više me nije bilo toliko strah.

Sinoć je Ilija Grmovnik cijelu noć bacao munje ko lud. Sve se treslo, našem susjedu grom pogodio televiziju i kompjuter. U jednom trenutku je nakratko nestalo struje. Izbacilo nam je fidovu sklopku. Brzo smo sve pogasili i sjedili u mraku, kao nekad, dok je baka bila živa. Možda sada gleda na nas odozgo, smije se i sjedi na oblaku s Ilijom Gromovnikom.

mamablogerica @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, rujan 17, 2011
Jeste li se ikad osjetili prevareni, izdani, zakinuti za nešto što Vam pripada? I ja sam se tako osjećala... S razlogom.

Ova priča zapravo je nastavak prethodnog posta u kojem sam pisala o smrti mog oca. Otprilike je i tada sve počelo...

Moj otac je nakon rastave živio sa svojom majkom, našom bakom, koja nije baš marila za svoje unuke. Ako ne računam povremene telefonske pozive i rijetka obiteljska okupljanja, moglo bi se reći da i nismo bili u kontaktu.
Baka je bila vlasnica garsonijere u Rijeci. Zapravo, stan je bio prepisan na nju, a moj otac je dobar dio svog života plaćao najamninu misleći da će stan ionako jednog dana pripasti nama.

Nakon što je tata umro, baka je javila da neće biti ostavinske rastave jer tata nije imao ništa. Naivni kakvi jesmo, brat i ja nismo pokrenuli sudski postupak. Nismo znali koja su naša zakonska prava budući da nismo imali uvid u njegove račune i  imovinu. Previše mi je bolan bio gubitak oca i jednostavno nisam imala snage za kojekakve istrage u vezi s nasljedstvom. Nekako sam sve prepustila slučaju i čekala rješenje nadajući se da je ruka pravde spora, ali dostižna.

Baka je ubrzo obolila i umrla u srpnju 2010., godinu dana nakon očeve smrti. Sprovod je prošao u čudnom raspoloženju jer je brat pokojne bake častio svih od reda. Tada nismo znali koji je povod njegovom neprimjerenom slavlju.

Nakon dva mjeseca, brat i ja smo dobili poziv za ostavinsku raspravu. Bila sam trudna s drugim sinom kad smo išli kod javnog bilježnika. Sjećam se, kiša je padala.

Nitko nas nije mogao pripremti na neugodno iznaneđenje koje je uslijedilo. Garsonijera nije uvedena kao dio imovine jer je slijedom Ugovora o doživotnom uzdržavanju dodjeljen bakinom bratu. Saznali smo da je potpisan desetak dana nakon očeve smrti. Znam i iz zašto. Tata to nikad ne bih dopustio. Sigurno se okreće u grobu zbog postupka svoje majke. Sve bi bilo drukčije da su umrli prirodnim redoslijedom...

Odvjetnica nam je objasnila da je Ugovor gotovo nemoguće pobiti na sudu i da nam se financijski uopće ne isplati pokretati postupak. Nakon što smo obavili papirologiju, rečeno nam je da nam pripada 19.20 kn nasljedstva koje djelimo na pola. Devetnaest kuna i 20 lipa!!! Toliko je ostalo na računu na koji je baka primala mirovinu. Odrekli smo se nasljedstva jer su sudske takse barem trostruko veće od tog iznosa.

Uslijedili su uzaludni pokušaji da kontaktiramo bakinog brata. Nismo dobili ni objašnjenje...  niti jednu jedinu stvar iz tog stana. Barem koju tatinu sliku ili ručni sat... Neku sitnicu za uspomenu.

Kao što rekoh na početku, osjećam se prevarenom, izdanom, zakinutom za ono što mi pripada... Ali još uvijek vjerujem da je ruka pravde dostižna. Ne nužno u materijalnom obliku.







Jeste li se ikad osjetili prevareni, izdani, zakinuti za nešto što Vam pripada? I ja sam se tako osjećala... S razlogom.

Ova priča zapravo je nastavak prošlog posta u kojem sam pisla o smrti mog oca. Otprilike je i tada sve počelo...

Moj otac je nakon rastave živio sa svojom majkom, našom bakom, koja nije baš marila za svoje unuke. Ako ne računam povremene telefonske pozive i rijetka obiteljska okupljanja, moglo bi se reći da i nismo bili u kontaktu.
Baka je bila vlasnica garsonijere u Rijeci. Zapravo, stan je bio prepisan na nju, a moj otac je dobar dio svog života plaćao najamninu misleći da će stan ionako jednog dana pripasti nama.

Nakon što je tata umro, baka je javila da neće biti ostavinske rastave jer tata nije imao ništa. Naivni kakvi jesmo, brat i ja nismo sudski pokrenuli postupak. Nismo znali koja su naša zakonska prava budući da nismo imali uvid u njegove račune i  imovinu. Previše mi je bolan bio gubitak oca i jednostavno nisam imala snage za kojekakve istrage u vezi s nasljedstvom. Nekako sam sam sve prepustila slučaju, čekala rješenje nadajući se da je ruka pravde spora, ali dostižna.

Baka je ubrzo obolila i umrla u srpnju 2010., godinu dana nakon očeve smrti. Sprovod je prošao u čudnom raspoloženju jer je brat pokajne bake častio svih od reda. Tada nismo znali koji je povod njegovom neprimjerenom slavlju.

Nakon dva mjeseca, brat i ja smo dobili poziv za ostavinsku raspravu. Bila sam trudna s drugim sinom kad smo išli kod javnog bilježnika. Sjećam se, kiša je padala.

Nitko nas nije mogao pripremti na neugodno iznaneđenje koje je uslijedilo. Garsonijera nije uvedena kao dio imovine jer je slijedom Ugovora o doživotnom uzdržavanju dodjeljen bakinom bratu. Saznali smo da je potpisan desetak dana nakon očeve smrti. Znam i iz zašto. Tata to nikad ne bih dopustio. Sigurno se okreće u grobu zbog postupka svoje majke. Sve bi bilo drukčije da su umrli prirodnim redoslijedom...

Odvjetnica nam je objasnila da je Ugovor gotovo nemoguće pobiti na sudu i da nam se financijski uopće ne isplati pokretati postupak. Nakon što smo obavili papirologiju, rečeno nam je da nam pripada 19.20 kuna nasljedstva koje djelimo na pola. Devetnaest kuna i 20 lipa!!! Toliko je ostalo na računu na koji je baka primala mirovinu. Odrekli smo se nasljedstva jer su sudske takse barem trostruko veće od tog iznosa.

Uslijedili su uzaludni pokušaji da kontaktiramo bakinog brata. Nismo dobili ni objašnjenje...  niti jednu jedinu stvar iz tog stana. Barem koju tatinu sliku ili ručni sat... Neku sitnicu za uspomenu.

Kao što rekoh na početku, osjećam se prevarenom, izdanom, zakinutom za ono što mi pripada... Ali još uvijek vjerujem da je ruka pravde dostižna. Ne nužno u materijalnom obliku.




mamablogerica @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, rujan 16, 2011
Dugo se spremam napisati ovaj post, ali nakon par redaka, tuga mi stisne srce, riječi zapinju. Brišem i počinjem ispočetka. Gledam u monitor, u bijelu prazninu koja simbolično podsjeća na stanje u kojem se nalazim. Praznina i blijeda sjećanja jedino su što mi je ostalo od kad mog tate više nema. Pitam se gdje je... jer ne vjerujem da leži u onom grobu u Aleji branitelja.

Moj tata i nije baš bio najbolji otac u pravom smislu te riječi. Bio je pomorac i često je bio odsutan. Što fizički, što duhom. Mama je na svojim leđima snosila sav teret odgoja i brige za djecu. Slijedom toga, nismo bili baš vezani za njega. Kad se nekome iskreno veselite i s druge strane dobijete hladnu reakciju, s vremenom se naučite da prihvatite stvari takve kakve jesu. Tata nije znao pokazivati osjećaje. Ispraznim šalama i vicevima pokušao bih izmamiti naše osmijehe, a dovoljan bi bio samo jedan zagrljaj. Sigurna sam da nas je volio, na neki svoj način...

Mama i tata rastali su se kad mi je bilo 13 godina. Nije me rastava toliko pogodila, budući da sam već dugo bila svjesna toga da je to jedino rješenje. Majčine suze boljele su više. Iako su mama i tata poslije svega ipak ostali u prijateljskim odnosima, nismo baš viđali tatu. Daleko od toga da to nismo htjeli. Brat i ja smo ga često zvali, ali uvijek bi ga spriječile nekakve druge obaveze. Žalosno, zar ne? Nije imao vremena za svoju djecu tako da smo se najčešće sami snalazili. Ponekad bi nam financijski malo pripomogao. Kažem ponekad, jer je to bilo zbilja rijetko.

Početkom 2008 godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Saznali smo tek nakon par mjesci, kad nas je odlučio ponovno uključiti u svoj život. Sjećam se da sam danima plakala bez prestanka. Bila sam ljuta što nam ranije nije rekao...
Sve je počelo s naizgled bezazlenim bolovima u koljenu i temperaturom 37.2 °C. Nakon konzultacije s liječnikom, odlučio je da ne želi operaciju. Prvu seriju terapije zračenjem i kemoterapije podnio je dosta dobro. Kao uvijek, šalio se na svoj račun i time prikrivao kako se uistinu osjeća...

Početkom rujna 2008.godine saznala sam da sam trudna. Tata je bio bolje, činilo se da se rak povukao. Jako se veselio svom prvom unuku... U prosincu iste godine, udala sam se za svog muža. Plakao je na vjenčanju... Kad sad gledam slike sa svadbe, primjetih kako je loše izgledao. Umorno i ispaćeno... Ni sjena osobe kakva je nekada bio. A tada smo svi vjerovali da još ima nade za ozdravljenje...

U siječnju 2009. saznajemo potresnu vijest. Rak se vratio... Jači i veći nego prvi put. Zahvatio je oba plućna krila. Strašno me to pogodilo... Još i više nego prvi put.
Tata započinje agresivnu kemoterapiju koja ga je skoz oslabila, a nije donijela nikakvo poboljšanje... Rak je metastazirao na limfne čvorove. Naposljetku i na mozak. Zadnje mjesece provodi u bolnici...
Kao trudnica u visokom stadiju trudnoće, često sam mu dolazila u posjet. Nije više mogao govoriti, ali čvrsto bi mi stiskao ruku. Sjedila sam šutke uz njegov krevet i promatrala ga. Često primjetih suze u njegovim očima. Vjerujem da je htio reći da mu je žao, da bi sve bilo drukčije da je dobio još jednu šansu za život... Trpio je strašne bolove... Uvijek bih nakon posjeta plakala cijelim putem do kuće. Mama se ljutila što uopće idem u bolnicu jer se bojala da toliki stres može naštetiti bebi.
Nadali smo se da će doživjeti da vidi unuka kojem se toliko veselio... To mu je bila posljednja želja.

Umro je 4 dana prije nego što sam rodila. U samo par mjeseci ubila ga je ta strašna bolest... Nema ga više na ovom svijetu... Neću nikad moći nadoknaditi izgubljene trenutke kojima se nadam cijeli život...
Tata, gdje si? Gledaš li me odozgo? Vidiš li svoje unuke? Da li bi bilo drugačije da si tada uzmaknuo raljama smrti?

Cijelog života mi nedostaješ, ali sada još više...



mamablogerica @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
" Sav je život ništa bez dječjeg osmijeha "

Osmijeh

 

mamablogerica @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 15, 2011
Dobro Vam jutro, dragi moji blogeri! Jesen je pred vratima... Evo jedne prigodne, srcu drage pjesme...



 

NASLJEDNICE, ružo crvena, ova je za tebe :).

 



mamablogerica @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Jutros me zove prijateljica na mobitel:
Imaš Novi list, pita.
Nemam, odgovaram. Što se dogodilo?
Slušaj ovo... Tri stotine američkih marinaca sutra dolazi u Crikvenicu. Bit će ovdje dva mjeseca zbog remonta na zapovjednom brodu, kaže uzbuđeno.
Lijepo. Što ja imam s tim, pitam iako slutim o čemu se radi.
Moramo izaći ovaj vikend u Crikvenicu. Nazvat ću M. i L. pa ćemo se dogovoriti. Šta kažeš?
O, Bože. Slušaj, draga, započnem. Znaš da imam muža i dvoje male djece... Prekine me u pola rečenice.
Molim te, kaže. Moraš mi pomoći da ulovim jednog zgodnog marinca. Znaš da engleski ne pričam baš najbolje.
Trebam ti kao prevoditelj, pitam kroz smijeh. Vjeruj mi, neće ti trebati.
Moraš ići, pokušava me nagovoriti. Kad smo zadnji put bile vani? Ne računam onu ribarsku feštu jer si već u pol dva kukala da idemo doma. Sigurno ti se već prašina nataložila na štiklama, a znam koliko voliš plesati.
U pravu je. Ovo ljeto smo samo jednom izašle. Iskreno, nije mi više do zabave takve vrste. Radije sam doma s klincima. Od najveće partijanerice pretvorila sam se u običnu kućanicu. Život nas mjenja...
Razmislit ću, kažem. Ali ništa ne obećavam. Nemam srca odmah joj reći da neću ići...
Bit će super, veseli se. Kad se nas četiri sredimo... Marinci, čuvajte se! Bit će kao nekada, kaže sjetno.
Ja sam udana žena, naglašavam. Kao da ona nije svjesna te činjenice.
Pa što? Oni to ne znaju. Uostalom, nije ih ni briga, kaže kao da se to podrazumijeva. Ionako ćeš nam poslužiti samo kao mamac.
Ne mogu vjerovati o čemu priča... Zapravo, mogu. I. je mlada single žena kojoj su slaba točka zgodni muškarci. Traži ljubav i srodnu dušu, ali u međuvremenu nema ništa protiv avanture za jednu noć.
Baš me zanima što će moj muž reći na tvoju ideju, kažem iako znam da ne bih imao ništa protiv.
Ne izvlači se na muža, ljuti se. B. ti vjeruje. A i zna da si s nama sigurna.  
Vidjet ću, odgovaram. Javit ću ti do petka.
I. osjeti nesigurnost u mom glasu.
Nemoj me sad zeznuti, kaže. M. i L. će sigurno ići. Bit će kao u onoj epizodi Seks i grada kad su mornari došli u grad...
Evo je opet... Moram prekinuti ovaj razgovor.
I. i dalje priča.
Gledaj na to kao na ženski izlazak, uvjerava me. Dobro ćemo se zabaviti, malo popit i naplesati se. Ako koji od 300 marinaca naleti, još bolje, hihoće. Znaš da mi je 20-tog rođendan. Imat ću 29 godina! Možemo već sada počet slaviti, to mi je zadnja godina prije tridesete.
Dobro, kažem pomirljivo. Čujemo se još do vikenda. U međuvremenu moram smisliti kako ću joj javiti da neću ići.
Može, odgovara. Nazvat ću te. Ljubi malene i pozdravi muža.
Hoću, hvala. Ajde bok.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Regija/Crikvenica-Novi-Vinodolski/Tri-stotine-marinaca-sutra-stize-u-Crikvenicu



mamablogerica @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 14, 2011
Piskaram u sitne noćne sate dok većina normalnog blogerskog svijeta spava. Pripazite sutra na koju nogu ustajete, ponekad o tome ovisi kakav će Vam biti dan. Poprilično sam sigurna da sam jutros, spletom okolnosti, ustala na lijevu nogu.

Nevolje su počele već za doručkom kad mi je kriška kruha namazanog Zdenka sirom pala na pod. Naravno, s namazanom stranom prema dolje. Sir se zaljepio za pločice... Dignem kruh i kao da mi ga je sam vrag izbio iz ruke, opet mi padne na pod. D. me sa zanimanjem gleda iz hranilice... Misleći da je to neka igra, baci i svoj kruh. I on padne na namazanu stranu!
Istog časa sjetih se Murphyjevog zakona. Ako nešto može poći po zlu, onda će i poći. Također, ako serija događaja može poći naopako, onda će poći najgorim mogućim redoslijedom.

Ne volim kavu pa umjesto kave pijem zeleni čaj. Sjetih se da nemam više, sinoć sam dala D. praznu kutiju da unutra stavlja svoje igračkice iz Kinder jaja. Mama ide u dućan pa će mi kupiti. Čekam... Brzo se vratila. Kaže nema zelenog, samo neki voćni.
Muž je otišao u željezaru po šarafe i brusni papair. Zovem ga na mobitel da mi negdje usput kupi čaj. Čujem auto i dočekujem ga na vratima. Jesi mi kupio, pitam. Što? Gleda me zbunjeno. Pa zeleni čaj, kažem ljutito. Zaboravio sam, odgovara. K vragu.

Odustala sam, poslije ću negdje kupiti zeleni čaj. Muž me zove... Dođi nešto vidjeti. Penjem se na gornji kat u naš stan koji uređujemo. On se smije i lovi se za glavu. Koji je sad vrag...? Vodi me u predsoblje. Pogledaj plafon, kaže. Jel ti se čini da nešto fali? Razmišlaj na tren. Nema svjetla, povičem. Nema ni kabela za svjetlo!! Kad smo stavljali knauf, zaboravili smo probušiti rupu za kabel tako da je ostao zarobljen ispod knaufa. Živciraju me takvi propusti...

Serija se nastavlja... Napokon nabavim zeleni čaj. Stavim kuhati vodu. Perem svoju omiljenu šalicu i ispadne mi u sudoper. Otpadne mi ručka. K vragu, danas mi sve ispada iz ruke.
Iz protesta svejedno napravim čaj u toj šalici. Sjednem u vrt. Mojih pet minuta u miru... Od nekud doleti lopta, sruši šalicu i sav sadržaj se prose po stolu. Osjetim vrućinu na licu i prisilim se da dva-tri puta duboko udahnuti da se smirim. Uberem nekoliko jabuka. Mogla bih napraviti domaću kašicu za L.

Odem gore u stan. Muž se muči sa ravnanjem poda prije nego što stavimo laminat. Hodam kao Baltazar i pričam mu o Murphyjevom zakonu. Trenutak poslije zagazim papučom u friški beton. Sad mi je već stvarno dosta! Na rubu sam manjeg živčanog sloma. Lupam papučom o pod da bih je očistila. Poleti mi iz ruke i padne u kantu s vodom. Muž se valja po podu od smijeha. Uzimam mokru papuču i odskakućem na jednoj nozi. K vragu i Murpyjev zakon!

 



mamablogerica @ 01:44 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 12, 2011
Kaže neku večer moj muž... Znaš tko će postat mama?
Tko, pitam zainteresirano.
Željka, odgovara.
Razmišljam na tren. Vidim da čeka moju reakciju. Ne znam na koga misli...
Koja Željka, naposljetku pitam.
Moja bivša, kaže. Nazvala me jučer da mi javi.
Lijepo, odgovaram. Nadam se da nisi ti otac.

Smiješak mu pobjegne...iako se ljuti što ga zezam.

mamablogerica @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
Potresena pričom koju sam jutros pročitala na net.hr-u, odlučih napisati ovaj post.

Beba, dječak od 8 mjeseci, izvukao se iz hranilice i pao s balkona s visine od 4 metra. Na beton. Zadobio je teške tjelesne ozljede i bori se za život.

Strah mi se uvukao u kosti. Sjetih se naše epizode od prije 3 mjeseca.

Bila sam ispred kuće kad sam čula mamin vrisak. Istog časa sam znala da se nešto loše dogodilo. Još uvijek čujem jeku njenog paničnog poziva u pomoć.

Dotrčala sam... D. je pao iz krevetića. Verao se po ogradi i nagnuo se da vidi kamo mu je pao autić.  Prvo što sam vidjela je krv kako mu se slijeva niz bradicu, po piđamici i kaplje na bose nogice. Ako se onda nisam onesvjestila, nikada neću. Hvala Bogu da mi je muž bio doma. Zgrabio je malenog, uzela sam papire i sjeli smo u auto. Trebalo je otići na Kantridu u dječju bolnicu. D. je cijelim putem plakao, jecao meni na ramenu... I ja sam plakala s njim.

Obavili pregled i snimanje glave. Usnicu treba šivati iznutra. Morat će to napraviti u općoj anesteziji jer je premalen. Mjesec dana prije tog događaja navršio je dvije godine.

Čekanje ispred operacijske sale... Tresla sam se ko šiba. Muž sjedi skrštenih ruku. Ne pričamo. Dođite... zove vas, napokon kaže medicinska sestra.

Ljubim mu ručicu, sretna sam što je sve dobro završilo. Prestrašen je, gleda me lica mokrog od suza. Usnica je jako natečena, nosić izgreban, ali sve će to proći. Glavno da je živ. Pomisao na neki strašniji ishod, stišće mi srce. Ne bih mogla živjeti bez njega. Ne bih...

Tjednima poslije toga borila sam se s noćnim morama. Sanjala sam kako pada...Vrisak, krv, suze... Nisam mogla normalno funkcionirati, strah me paralizirao. Stalno sam ga držala za ručicu, kao kobac pratila svaki njegov korak. Jednom sam ga morala pustiti... Dijete je... Mora trčati i igrati se.

Ne bojim se krvavih koljena i ogrebotina. Bojim se nečeg strašnijeg. Opasnost vreba na svakom kutku.

Nikad prije nisam osjetila takav strah. Strah za svoje dijete... Strah od kojeg vam se utroba zgrči i srce stisne. Nikako ga ne možete otjerati, obuzima vam misli i snove...

Širom otvorite oči jer nevolja nikad ne spava.

mamablogerica @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 11, 2011
Evo još jedne meni posebno drage pjesme. Ima više različitih prijevoda, ali ovaj je najsličniji originalu.

 

Ljubavna pjesma

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: «Noć je puna zvijezda
Trepere modre zvijezde u daljini.»

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči?

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije mogla uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima kao ova držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

 




mamablogerica @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Naša draga blogerica lomic je nedavno u svom komentaru spomenula kako je tek sad shvatila koliko sam mlađa od nje. To me potaklo na razmišljanje... Oduvijek sam zrelo razmišljala za svoje godine, emotivno i intelektualno. Draže mi je upustiti se u razgovor sa starijim osobama koje posjeduju životno iskustvo i mudrost. Primjetih da na blogeru ne postoji jaz generacija ili sam barem ja dobila takav dojam. Ovdje nije bitno koliko netko ima godina nego što i kako piše.

Slijedom toga, odlučih napisati par redaka o sebi. Kako bi se reklo, izaći iz ormara. Zapravo i nemam baš puno toga dodati jer sudeći prema Vašim komentarima, pročitali ste me kao otvorenu knjigu.
Bliži se moj rođendan... 1.10. ću navršiti punih 28 godina. Ne osjetim kako vrijeme prolazi,.. U srcu sam još uvijek dijete. Nedavno sam na blogu meni posebno drage blogerice usjenivrbe primjetila divnu misao... "kad oči zatvorim, ja sam opet djevojčica koja sanja u mirisu jorgovana". Poznat mi je taj osjećaj i to nema veze s godinama...To je stanje duha.

Moj identitet određen je time što sam majka. Osjećam se privilegiranom što sam dobila tu važnu zadaću da odgojim i podignem svoju djecu. Majčinstvo mi je donijelo neizmjernu sreću i ljubav... Ljubav toliko snažnu da mi srce želi raspuknuti, ljubav kakvu nikad prije nisam osjetila... Tek sad živim život punim plućima i radujem se svakom danu..

Kao prava horoskopska Vaga, ne mogu podnijeti nepravdu bilo kakve vrste pa mi se često zna dogoditi da se nepozvana uvlačim u nekakve rasprave, rješavam konflikte i branim nedužne. S druge stane, pomalo sam naivna. Vjerujem u dobro u ljudima, olako opraštam greške što mi se kasnije često vrati u glavu poput bumeranga.

Volim knjige... Imam veliko poštovanje prema pisanoj riječi. Poezija mi je posebno draga jer sam veliki romantičar u duši. Osjećajna sam... ponekad u tolikoj mjeri da me to zasmeta. Ali ne sramim se pustiti suzu za nešto zbog čega vrijedi plakati.
Nastojim uvijek misliti pozitivno, živim s osmijehom na licu i ne bojim se izazova koje donosi život.

Još uvijek se formiram kao osoba i iz toga razloga sam sretna što sam počela pisati ovaj blog. Čovjek uči dok je živ. Drago mi je da imam priliku napisati Vam svoja razmišljanja, podijeliti s Vama svoju svakodnevnicu i biti dio Vaše.
Veliko je to olakšanje, a tipkovnica sve trpi. Mogla bih Vam još pisati, ali moram ići s dječicom u vrt, uživati u ovom prekrasnom danu koji je ionako prekratak da obavim sve što sam zamislila.

Pozdrav Vam šalje

Vaša mama blogerica :)

ja

 

mamablogerica @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
subota, rujan 10, 2011
Evo i slikica kako su ispale Bermuda fuge o koijm sam Vam pisala neki dan. Zadovoljna sam konačnim izgledom kupaonice. S obzirom da je pločice postavljao moj muž, super je ispalo ;).

 

kupaonica1

 

kupaonica2


Malo sam tužna kako to sve sporo ide, ali tako je kad nemaš čime platit za majstora. Muž već dva dana radi cijeli dan, poslije redovnog posla ide na ispomoć u drugi restoran. Sve samo da bi zaradio još koju kunu. Danas sam sama fugirala pločice u kuhinji. Zidne pločice smo riješili zajedno, fuge su boje slonove kosti, a za podne nam je trebalo nešto tamnije. Kaže moj muž da će donijeti od šogorice, njoj je ostalo pola vrećice smeđe fug mase. Na kraju se ispostavilo da je boja Terracotta, a ne smeđa. Sad već ozbiljno sumnjam da moj muž ne razlikuje boje baš najbolje.

No dobro, kako nisam baš u poziciji da biram, pofugirala ja pločice. I zadovoljna sam kako je ispalo. Boja lijepo paše uz ciglenu voltu između predsoblja i dnevnog boravka. Stavit ću Vam fotografije jednom drugom prilikom.

Večenji pozdrav Vam šaljem :)! Možda napišem još koji post u sitne noćne sate, sad moram ići naljepiti zaštitne trake na strop oko greda u dnevnom boravku, da bi ih suprug sutra ujutro pofarbao sa sandolinom. Kad klinci spavaju, sve stignem :).

mamablogerica @ 22:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, rujan 9, 2011
Vjerojatno ste već iskusili da Vas određena hrana, glazba ili miris podsjeti na neki događaj iz prošlosti.

Ideju za ovu temu doslovno mi je pala na glavu. Spremajući stvari u kupaoni, s visoke police doletila je prazna bočica Diorovog parfema J'adore. Miris me poput vremeplova vratio u neke davne djevojačke dane. Podsjetio me na jedno ljeto koje sam provela na otoku Krku, na avanturu s jednim prezgodnim atletičarom koji me htio ženit nakon dva tjedna poznanstva. Predpostavljam da ga je opio miris parfema ;). Poslije smo se dopisivali još neko vrijeme, ali znate kako kažu... daleko od očiju, daleko od srca.

Burek sa sirom me podsjeća na trudničko razdoblje. U obje trudnoće jela sam po dva bureka. Jedan za mene, jedan za bebu. U normalnom stanju jedva pojedem jedan cijeli i to samo kod svog burekdžije. Budući da sam do nedavno bila trudnica, toliko sam ga se zasitila da neko vrijeme uopće neću jesti.

Miris pokošene trave vraća me u djetinjstvo. Imali smo vikendicu u Štinjanu pokraj Pule i oko naše parcele nije bilo kuća. Sjećam se kada smo brat i ja trčali po netom pokošenim livadama i valjali se po travi. Došli bi doma zaprljane odjeće i zelenih koljena. Mama bi se samo nasmijala... Jako volim Istru... Uz taj kraj me vežu najljepša sjećanja.
Blogerice alba-istriana, šaljem ti usputni pozdrav :).

S djetinjstvom povezujem i Petit beure kekse s mlijekom i palačinke s domaćim pekmezom od šljiva. Neke dječje pjesmice odmah me vrate u dane kad sam bila dijete, izazivajući onaj isti osjećaj bezbrižnosti i razigranosti.

Puno me toga podsjeća na određeni trenutak, događaj ili osobu iz prošlosti. Osjetila vežu uspomene... Zato svaki dan pozorno slušajte, dišite punim plućima, uživajte u mirisima i okusima hrane... Stvarajte sjećanja za budućnost.

Voli Vas 

Vaša mama blogerica :)





mamablogerica @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

Fjodor Dostojevski


crying_baby

 

mamablogerica @ 11:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Danas je mom suprugu bio rođendan. Sad već spava snom pravednika... Između ostalog, poklonila sam mu dalekozor. Rekoh, kad se preselimo na gornji kat, trebat će ti da proučavaš susjede. Živimo u malom mjestu u kojem je, čini mi se, jako važno znati tko i što radi. Prema tim kriterijima napreduješ na društvenoj ljestvici. Dovoljno je da lokalnoj babi tračari ili ekipi ispred dućana preneseš ključne informacije i začas se to proširi po cijelom selu.

Moj suprug nije prikriveni voajer, ali vjerujem da ih u našoj okolini ima barem dvoje. Posebno mi je sumnjiv jedan stariji čovjek koji već posjeduje dalekozor iliti kanočale i redovito gleda u susjedin prozor. Nije pomoglo ni susjedino negodovanje i prijavak njegovoj ženi pa je na kraju morala staviti neprozirne zavjese.
Kad nije na balkonu, spomenuti čovjek šeta po selu i sa svojim kolegicama tračarama razmjenjuje najnovije vijesti.

Naravno, kako to već biva, originalna priča se mjenja kako se prenosi i na kraju ispadne skroz drugačija. Tako je nedavno moja mama u dućanu načula kako je Iva, moja draga prijateljica, nekoj ženi u susjednom selu pokušala oteti muža. Naravno, Iva ne zna ništa o tome i jako je pogođena tračevima. Pogotovo zato jer je dotični gospodin, kako kaže, ima preko 50 godina, dvije dlake na glavi i veliku pivsku trbušinu. Žena koja je proširila glasine, njena je kolegica s bivšeg posla, kojoj je jednom prilikom bila u posjeti. Iva ne zna i ne razumije razloge zbog kojih bi ona mogla pomisliti da joj mlada žena od 28 godina želi oteti muža.

Rekoh, baš te briga što ljudi pričaju. No, je li zaista tako? Jel Vas briga što vaši susjedi misle i govore o vama?
Ivi je važno što se o njoj priča po selu. Ona još traži svog životnog suputnika i ovakvi tračevi bi mogli narušiti njen status poželjne udavače.

Pretpostavljam da je tako u svakom manjem mjestu, pogotovo sa starijom populacijom. Većina ljudi se poznaje, vaš susjed zna sve o vama i vi o njemu, a domaći ljudi se drže zajedno. Mi smo još uvijek doseljenici iz grada iako ovdje živimo već skoro 15 godina.

Mogla bih još pisati na ovu temu, ali slova mi bježe od umora... Možda nekom drugom prilikom.

Dragi moji blogeri i susjedi, želim vam laku noć i lijepe snove :)!

mamablogerica @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 7, 2011
Da nastavim u sličnom tonu... Opet ću vam pisati o susretima s nepoznatim ljudima, ali ovaj put više u negativnom kontekstu.

Svaki put kad mama i ja idemo s klincima u Crikvenicu, vidimo dvije starije žene koje se čudno ponašaju. Sudeći po odjeći i njihovom izgledu, vjerojatno su beskućnice. Mogle bi biti majka i kćer ili možda sestre, teško je procjeniti. Jedna je starija, ima sijedu kosu svezanu u rep, a mlađa ima kraću tamnu kosu prošaranu pokojom sijedom vlasi, i nosi naočale s debelim staklima.

Znate onaj osjećaj kad nekoga vidite ili upoznate i odmah osjetite neku čudnu, lošu vibru?

Prvi naš susret s njima dogodio se prije dvije godine ispred Plodina u Crikvenici. D. je imao par mjeseci i mama ga je držala u naručju. Čekala me vani dok sam otišla kupiti namirnice. Vratim se iz trgovine i nađem mamu zaključanu u autu, na posve drugom parkirnom mjestu. Pored njenog prozora stoje te dvije babe i gledaju unutra. Ništa ne govore, samo stoje tamo, suviše blizu našeg auta iz ne znam kojeg razloga. Osjetim gore spomenutu lošu vibru. Stavljam namirnice u auto i nešto nepovezano govorim mami. Gotovo uvijek kad me strah nešto pričam, nadajući se da ću te tako odagnati nelagodu. Pitam se zašto su se tako zaljepile za nas, na parkingu ima mjesta koliko hoćeš.
Brzo sjednem u auto, i kao uvijek, dobacim mami... Pali pilu, bježmo.

Dok se vozimo, mama mi priča što je bilo dok sam bila u Plodinama.

Čekala me kod auta držeći maloga D. Odjednom su se pojavile te dvije babe i stale pored nje. Gledaju bebu i ništa ne govore. Mama, osjetivši nelagodu zbog njihove blizine, makne se par koraka u stranu. Njih dvije opet za njom, kao dosadne muhe koje vam se unose u lice. Trebate nešto, pita ih moja mama. Ne odgovaraju. Vidjevši da im nisu sve na broju, mama sjedne u auto i preparkira auto bliže ulazu.
Mic po mic, evo njih dvije, stale pokraj auta i gledaju bebu kroz prozor. Mama se zaključala i ubrzo sam ja došla iz trgovine... Gotovo isti tren kažemo jedna drugoj kako nas je njihova pojava uznemirila. Mama je u šali rekla bad luck, loša sreća. Otuda i naslov ovog posta.

Od tada ih vidimo svaki, baš svaki put kad idemo u Crikvenicu, a to je otprilike jednom mjesečno. Nismo više imale bliskih susreta jer ih izbjegavamo u širokom luku. Obično se zadržavaju ispred Plodina ili Konzuma, ali znamo ih vidjeti i iz auta, kako hodaju po staroj cesti koja vodi iz Crikvenice. Neki put samo stoje uz tu cestu, obično gdje u blizini nema kuća. Svaka nosi svoju vrećicu, ali nikad nisam primjetila da međusobno razgovaraju. Zadnji put smo ih vidjele odjevene u kapute, po onim najvećim vrućinama.

Na svijetu ima puno čudnih i neobičnih ljudi kao što se te dvije žene... Vjerujem da čovjek može osjetiti negativnu energiju od strane drugog čovjeka. Možda njih dvije nisu mislile ništa loše, ali nikad se ne zna... Sad se sjetih onog slučaja od prije dvije godine... Majka je šetala bebu u kolicima i neki čovjek je, ničim izazvan, uzeo bebu i bacio je na pod. Kasnije se saznalo da je riječ o luđaku koji je pobjegao iz duševne bolnice, a beba stara dva mjeseca zadobila je po život opasne ozljede. Strašno... Nikad ne znaš na kakve ljude možeš naići...

Poanta ove priče je da treba slušati intuiciju, rijetko kada nas prevari.



mamablogerica @ 23:46 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
Jeste li ikada vidjeli nekoga samo jednom u životu i taj susret vam je ostao u sjećanju?
Ovaj post inspiriran je pjesmom Barbara Jacqesa Preverta, koju sam vam neki dan napisala. Mama mi je uvijek znala recitirati te stihove... Najviše me se dojmilo kako je pjesnik samo jednom vidio Barbaru, nije ju niti poznavao, a nadahnula ga je da napiše tako predivnu pjesmu.

Sjetih se susreta s jednom staricom koji je meni ostao u sjećanju...

Radila sam u knjižari jednog trgovačkog centra. Za vrijeme marende išla sam odnijeti dnevni utržak u banku. Kad sam se vraćala na posao, krajičkom oko vidjela sam jednu pogrbljenu staricu kako traži prazne plastične boce u kanti za smeće. Neka tuga stisla me oko srca. Bila je uredno odjevena i imala je lijepo počešljanu sijedu kosu do ramena, s nekoliko mekih uvojaka oko lica. Primjetih da na nogama ima stare papuče.

Zamislila sam se...   Kakva je njena priča? Zar nema djecu, unuke ili nekog drugog da joj pomogne? Teškim korakom, noseći dvije vrećice, odlazila je... Potrčala sam za njom.
Rekoh, mogu li vam nekako pomoći, bilo kako? Pogledala me svojim plavim, zamućenim očima i osmjehnula se naboranim licem. Skupljam boce, kaže posramljeno. Mogu li vam dati nešto novaca, pitam. Ne, brzo odgovori, ali hvala ti, dijete. Krenula je svojim putem.

Ne želim da ode... Sjetim se, imamo punu vreću boca u uredu, skupljamo ih, pa ih svakih par dana odemo zamjeniti u trgovinu za čokolade i grickalice. Čekajte, povičem očajno. Mogu vam dati boce...
Starica je došla samnom na posao. Kolege zaposlenici su znatiželjno promatrali što se događa. Čekala me ispred knjižare dok sam otišla uzeti vreću s plastičnim bocama.

Evo, rekoh. Mogu li nešto još učiniti, pitam. Mogu li vam ponijeti vrećice? Ne, sama ću, odgovori i pogleda me sa suzama u očima. Stisne mi ruku. Hvala ti puno, kaže toplim glasom. Bog te blagoslovio, dijete drago. On sve vidi...
Gledala sam je još časak dok je odlazila... Sitna, pogrbljena, teško hodajući i noseći vrećice s bocama. Okrene se i mahne mi...

Nikad je više nisam vidjela, ali nikad neću zaboraviti to umorno, staračko lice i prodorne plave oči. Često sam je pogledom tražila... Taj susret mi je ostao urezan u sjećanje.

U ovom svijetu, rijetko tko pruža ruku pomoći... Kad bi ljudi više mislili na druge, i njihov bi život bio ispunjeniji...

mamablogerica @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, rujan 6, 2011
Evo još jedne meni drage pjesme...

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Jesenjin

Odoh sad u svoj noćni obilazak da vidim šta ste pisali...

Želim vam svima laku noć i lijepe snove :).


mamablogerica @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Danas je moj mužić imao slobodan dan. Na poslu, ali ne i kod kuće. Odlučili smo konačno pofugirati pločice u kupaonici... Jako sam umorna, ali ovo jednostavno moram podijeti s Vama.

Otišao muž kupiti svjetloplavu fug masu jer su nam pločice u kupaonici bijele boje, prošarane sa tankim svjetlosivim linijama u kombinaciji sa pločicama sa svjetloplavim cvijetovima.

Tek je stigao u Pevec, zove on mene na mobitel.

Ja sam, kaže. Čuj, ima dvije vrste svjetloplave fug mase, ali one meni izgledaju isto.

Kako isto, čudim se.

Jedna se zove Hellblau, a druga Bermudablau, odgovara. Stavio sam ih jednu pored druge i meni izgledaju potpuno jednako. Bermuda je jeftinija za 20-tak kuna.

Dobro, kakva je nijansa te Bermude, pitam.

Pa...,razmišlja. Nije baš svjetloplava. Malo vuče na tirkizno.

U glavi zamišljam nježno plavo, tirkizno more na Bermudama. Želim takve fuge.

Dobro, kupi onda tu. I ne zaboravi kupiti papirnatu traku da zaštitimo zidove i štok od vrata, podsjećam ga.

Kupit ću. Poljubac. Ajde bok...

Došao on doma, zamutit će fug masu dok ja sredim klince i ostavim ih mami na čuvanje. Za pol sata dođe dolje. Kaže, počeo sam fugirati, ajde dođi vidjeti.

Dragi moji, kad sam pogledala u kupaonu, mislila sam da će me šlagirati. Fuge tamne, a boja neka nedefinirana petrolej plava. Otvorila sam usta od užasa... Muž stoji i gleda me sa strahom. Mahnito pogledom tražim vrećicu i gledam oznaku za boju. Nijansa nema veze sa tirkiznom, više vuče na sivoplavu.

Kažem plačljivm glasom, pa jel ti znaš što je tirkizna? K vragu i Bermude i fugiranje!

Još je mokro, kaže oprezno, kad se osuši će posvjetliti. Nećeš me valjda sad natjerat da čistim te fuge?

Nema veze, što je tu je, kažem pomirljivo. Fuge su dosta uske, možda boja neće toliko doći do izražaja...Tješim se.

Buljim u pločice.

K vragu, B. Tamo si zamazao zid. Zašto nisi zaljepio traku? Nešto promrmlja sebi u bradu. Znala sam! Zaboravio si kupiti traku!? Da, kaže pognute glave. Smutio sam se zbog te fug mase. Nema veze, pazit ću. Daj mi jedan poljubac...

Mrzim kad me ljubi kad sam ljuta.

Odem dolje se presvući u svoju radnu odjeću... I požalit se mami. Pa znaš da žene razlikuju boje bolje od muškaraca, kaže mi mama. Googlam na brzinu. Stvarno je tako. Žene imaju više "čunjastih stanica" u oku pa stoga bolje razlikuju nijanse. Istog časa opraštam mužu. Nije on kriv što mu fali "čunjastih stanica".

Fugiramo mi te pločice i kako ih čistim, sve bolje izgledaju. Vidjet ću još sutra kad se skroz osuše, ali nakon početnog šoka, sad mi se više ne čini tako loše.

Došlo je vrijeme da idem okupati dječicu. Muž sutra rano ujutro ide na podvodni ribolov, a kasnije odmah na posao pa će se sad zaletit kupit ipapirnatu traku i masu za fugiranje pločica u kuhinji. Kupi svjetlobež, naglašavam. Nažalost, ja i moj supervid sa čunjastim stanicama ostajemo kući... Mogu se samo nadati da će potrefit boju.

Evo ga, opet zove na mobitel.

Ovako... ima Slonova kost i Bahama bež, kaže.

Bahama!? Šališ se, pitam u nevjerici.

Stvarno, kaže. Da kupim Bahamu, pa da imamo kući Bermude i Bahame, smije se.

Ne, nemoj, molim te..., smijem se i ja. Kupi radije slonovu kost, kažem.

Može, najdraža. Vidimo se kući. Poljubac. Ajde bok.

mamablogerica @ 00:59 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 4, 2011
Barbara 

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti koju nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se

Sjeti se toga dana,
ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
A ti si po kiši k njemu potrčala
Radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara i ne zaboravi
Tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom,
nad ovim gradom sretnim
Tu kišu nad morem, nad arsenalom
Tu kišu nad brodom Quessant

Oh, Barbara
Rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
Pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

A onaj koji te je grlio, zaljubljeno
Je li umro, nestao ili još uvijek živi

Oh, Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom,
jednako kao i tada

Ali to nije isto, i sve je srušeno
To su poratne kiše, strašne i neutješne
To nije oluja više od ognja, krvi i čelika
To su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju,
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
Da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta

Barbara, Barbara

Jacques Prévert

 

kiša


 



mamablogerica @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Dragi moji blogeri, danas sam slikala par fotografija da vam pokažem kako izgleda dječja sobica o kojoj sam Vam prisala proteklih dana...

sobica1

 

sobica3

 

sobica2

 

sobica4

 

sobica5

 

Još nije gotova, treba staviti lajsne za laminat i prozorsku klupicu, ali ja sam zadovoljna... Puno se toga napravilo u posljednjih dva tjedna.

Šaljem Vam pozdrav za laku noć!

 

 

http://i55.tinypic.com/30ucxz9.jpg
mamablogerica @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Bliži se rođendan mog predragog supruga. Točnije, imam 5 dana da smislim što ću mu pokloniti.

Inače ne kupujem darove u zadnji čas i pomno biram što bi se toj osobi svidjelo, ali ovaj put sam malo zakazala budući da sam po cijele dane okupirana mnogobrojnim obvezama.

Moj muž se u slobodno vrijeme bavi podvodnim ribolovom. Jedne godine sam mu kupila ronilačke čarape s maskirnim uzorkom da mu pašu uz ronilačko odijelo.  Dva puta sam mu kupila knjigu o podvodnom ribolovu tako da je to već prilično iskorišteno područje. Mislila sam mu nabaviti night vision dalekozor, s kojim može vidjeti i po noći, ali brzo sam odustala vidjevši koliko to čudo košta.

Jednom prilikom sam mu kupila jastuk i zamotala ga kao poklon. Moj muž obožava jastuke, u krevetu ih imamo četiri. Dok spava, jedan mu je iznad glave, a drugi obgrli nogama. Jedva čekam da kupimo veći, pravi bračni krevet , pa da pošaljem njega i njegove jastuke na svoju stranu.

Moj muž svira gitaru, ali ima ih već dvije. Osvojio me sviraujući i pjevajući mi Balaševićeve pjesme u jednom bungalovu u Njivicama na otoku Krku, ali to je već druga priča. Već sam mu nekoliko puta poklonila cd, tako da ni u tome ne mogu pronaći inspiraciju za savršeni dar.

Jedno vrijeme se bavio brdskim biciklizmom. Kupio je bicikl s debelim gumama koji sad stoji u garaži. To ga sad više ne zanima. S obzirom da je vozio ko manijak po neravnim terenima okolnih brda, sigurno je negdje pao ko kruška. Samo što neće da prizna.

Moj muž je jedno veliko dijete. Znam da bi volio da mu kupim onaj mali helikopter na daljinski, ali to mi se čini kao bacanje novaca jer će se sigurno razbiti s prvim slijetanjem.

Ne koristi parfeme, tako da i to otpada. Najviše nosi Benetton majice. One obične pamučne, s okruglim izrezom oko vrata, ali i to sam mu bezbroj puta kupila.

Voli prirodu i odlaske u šumu. Često idemo brati vrganje i šparoge. Jednom prilikom sam mu kupila lijepi Victoria inox švicarski nožić i to mu je jedan od najdražih poklona.

Kad ima viška vremena, restaurira antikni namještaj. Inače radi kao kuhar u jednom restoranu, ali nažalost ne nosi posao kući tako da većinom ja pripremam ručak ili večeru. Istina, ponekad skuha, ali onda sam ja tu kao mali crnac koji guli krumpire i nosi namirnice.

Pisajući ovaj post, došla sam na ideju da mu kupim neki dobar alat. Sigurno će mu koristiti dok uređujemo stan i vjerujem da će biti zadovoljan. Mogla bih dodati još neke sitnice koje voli, poput gumenih bombona i ljutih papričica, i sve to zapakirati u jednu lijepu košaru koju će kasnije moći koristiti za berbu gljiva.

Lijepo je darivati osobe koje su vam drage. Bilo to za rođendan, blagdan ili za jedan običan dan, kao što je danas. Želim vam svima ugodnu nedjelju!

mamablogerica @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, rujan 3, 2011
Mudri ljudi kažu da je najbolje prespavati kad trebate donijeti neku važnu odluku. Dodajem da savjet vrijedi i kad nešto tražite, jer sam jutros vrlo brzo ponašla izgubljene kopčice za lajsne. Bile su u konobi, na polici na koju je netko od ukućana natrpao neke stvari pa sam se malo pomučila da ih izvadim. Sva sretna javljam mužu na posao da sada možemo dovršiti laminat u dječjoj sobi.

Čekajući da muž dođe kući, oprala sam prozore i skinula ljepljive trake koje su štitile zidove dok smo farbali grede. Namučila sam se dok sam izribala pločice u kupoanici, koje su sve bile sve zamazane od gleta, žbuke i boje. Sad se sjaje, kako bi se reklo, kao majmunka guzica.

Došao moj predragi suprug kući i ja sva sretna trčim k njemu u susret noseći kopčice za lajsne koje sam toliko tražila. Hm... gleda on i prevrće paketić u rukama. Neće nam odgovarati, kaže. Molim!? Kako neće!? Neće, konstatira. Nisu dobre. Sutra ću se zaletit do Peveca po druge. Al super da si ih našla. Podlo se smješka. Izgleda da sam vam ja, dragi moji, bezveze izgubila cijelo popodne i polovicu jutra tražeći kopčice za lajsne iliti pričvrsnice, kako piše na vrećici.

Ostatak poslijepodneva sam provela hodajući po stanu s kistićem i kanticom boje, popravljajući svaku točkicu i mrljicu na zidovima. Već sam vam spomenula da sam perfekcionist po prirodi. Nisam fanatik pa da ne mogu spavati ako nešto nije dovršeno, ali volim da sve bude napravljeno kako treba.

Muž je nakratko donio gore starijeg sina. Kažem donio, jer još uvijek nismo napravili stepenice ispred ulaza nego se penjemo po gredama kao majmuni. D. je sav sretan trčao po novom laminatu u praznoj sobi. Onda se valjao po podu i fino ga obrisao uzduž i poprijeko. Mama, Mamice! Viče i vrti se u krug. Sobica, kaže nasmijana lica. Moja sobica.

Što da vam kažem, jedva čekam da uselimo...

PS. Naslov ovog posta spontano se nametnuo kad sam skužila da sam u tako kratkom tekstu dva puta spomenula majmune.

mamablogerica @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 2, 2011
U našoj kući se uvijek nešto traži pa sam se zapitala gdje nestaju izgubljene stvari...

Kad sam bila mala i kad su mi se zagubile npr. najdraže hlače, mama mi je u šali znala reći da su bila dvojica i da su odnijeli hlače na štapu. Ne znam otkud je to točno poteklo, možda od onog izraza "objesit gaće na štap". Uglavnom, priča o dvojici lopova je postala naša interna obiteljska šala koja se prenosi s koljena na koljeno. S vremenom sam počela sumnjati da oni zaista postoje jer se stalno nešto gubi. Govorim o stvarima koje nestanu unutar kuće. Ne biste vjerovali kad bih vam ispričala koliko sam kišobrana posijala u autobusima i u raznim čekaonicama.

Nema mi goreg od jedne čarape kojoj ne mogu naći par. Ili kad nešto stavim na svoje mjesto, i ta stvar misteriozno nestane, a nitko od ukućana je nije dirao. Je li se vama događa da nešto izgubite i to se pojavi tek kad tražite nešto drugo? Kod nas je to svakodnevnica. Pogotovo sada kada je prizemlje kod moje mame pretrpano stvarima koje smo donijeli s drugog kata zbog uređenja stana. Razmišljam da etiketiram stvari naljepnicama s debelo formatiranim riječima "NAKON UPORABE VRATI ME NA MJESTO".

Najviše se traži alat, igračke i ključevi... Kad smo već kod ključeva, nedavno je netragom nestao jedini primjerak ključa od gornjeg stana. Moj muž je morao postavit škale nasred ceste i ući kroz prozor. Na internetu sam našla upute kako obiti bravu pa je muž bušilicom probio cilindar i srećom nije oštetio nova vrata. Ključ je nađen dva dana kasnije, u vrtu ispod auta. Zaključili smo da je D. pokušavao otključati auto i tad mu je ključ ispao u travu. Dječja posla.... Sjećam se kako smo se brat i ja kao klinci igrali zakopanog blaga... Mama je često u vrtu kopala u potrazi za svojim nakitom. 

Danas smo muž i ja postavili laminat u dječju sobu. Moj zadatak je pronaći gdje su kopčice za rubne lajsne. Nedavno sam ih krajičkom oka vidjela negdje u konobi. Međutim, tražim cijelo popodne i ne mogu ih nigdje naći. Zanimljivo, nitko od ukućana ne zna gdje su. Inače sam stručnjak za pronalaženje izgubljenih stvari, ali s kopčicama nisam imala sreće.

Zato sam našla gumene čizme koje sam tražila prošlu jesen kad sam s mužem išla brati vrganje. Ujutro nastavljam potragu, sumnjam da onoj dvojici s početka priče trebaju kopčice za lajsne ;).

mamablogerica @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Na ovaj post me inspirirao naš dragi kolega bloger Hrvoje Horvat kad je nedavno u svom postu pisao o komentarima kladioničara i prisutnosti takvih blogova na našem servisu. Pomislila sam da bi bilo zgodno da iznesem svoje viđenje stvari budući da sam još relativno nova u našoj maloj zajednici. Prvo da razjasnim da ne spominjem Hrvoja jer je on mene spomenuo u svom postu, to bi bilo djetinjastvo. No dobro...

Kad sam počela tražiti zanimljive tekstove koje bih voljela pročitati, iznenadila sam se vidjevši koliko ima blogova koji se tiču isključivo kladionica. Da sam koju godinu mlađa, vjerojatno bi se već navukla na dojave utakmica, sigurne dobitke i ostale nebuloze. Srećom, s vremenom postajem manje naivna i sukladno tome imam koju kunu u džepu. Pomalo me i smetaju komentari blogera koji su isključivo vezani za promoviranje svog kladioničarskog bloga. Kao što Hrvoje kaže, da bar prvo pročitaju i napišu koju riječ o postu, a onda se reklamiraju. Doduše, primjetim da mi ni ti komentari više nisu trn u oku. Kao što je već netko napisao, postali su mi nevidljivi.

Nisam ni slutila kako je lijepo pisati blog. Iskreno, uvijek sam mislila da blogove pišu neki čudaci, boemi i usamljeni ljudi koji nemaju pamentnijeg posla. Blogove sam povezivala s kontraveznim tekstovima i neobičnim temama o kojima se šuška ispod plahte s upaljenom baterijskom lampom. Sad vam je jasno koliko sam bila u krivu... Ima toliko divnih blogova! Kao i većina nas ovdje, kao što bi naša blogerica usjenivrbe rekla, pišem iz srca...

U ovo kratko vrijeme na blogeru, pročitala sam pregršt divnih pjesama koje su me duboko dirnule... I ja sam nekada pisala poeziju, ali sad nemam vremena ni inspiracije. Mozak mi je otupio i trenutno izvršava samo osnovne zadaće,  ali negdje na tavanu imam stari prašnjavi rokovnik sa svojim pjesmama, Možda ga pronađem kad mi muž montira stepenice... Do tada, hvala Vam, blogeri-pjesnici, što liječite moju dušu i srce svojim divnih stihovima, možda i Vas dotakne neka moja pjesma. Pisana riječ ima tako snažan utisak...

Volim pročitati i dobar post o svakodnevnim životnim situacijama. Tako sam neki dan sam slučajno zalutala na neki erotski blog. Čitam ja priču o čovjeku koji se našao s Marinom, simpatijom koju je upoznao putem interneta. Zainteresirala sam se... Drago mi je što je ženskica pristala da se nađu na kavi... Počelo mi je biti sumnjivo kad je Marina već na drugom spoju bila vrlo izazovno odjevena i pretjerano opuštena (da ne upotrijebim drugu riječ). Ne znam što se dalje dogodilo, ali mogu pretpostaviti... Zacrvenila sam se ko šiparica i brzo se skinula sa spomenutog bloga. Ako Vas zanima što se dogodilo između Marine i autora tog teksta, morat ćete sami potražiti.

Nadalje, volim pogledati i neki video, fotografije koje same pričaju svoju priču... Rado čitam i o aktualnim temama iz zemlje i svijeta iz pera običnog čovjeka. Ugodno sam iznenađena tekstovima velike većine kolega blogera.

Dijelim i dijelit ću svoje misli s vama, svakodnevne događaje, rođendane, godišnjice,...Pobjede i poraze... Tugu i sreću...

Veliko hvala posjetiocima mog bloga i svim divnim ljudima koji prate o čemu pišem. Kao dijete u trgovini slatkiša, veselim se svakom komentaru i nestrpljivo čekam nove postove blogera koji su mi posebno dragi... Vjerujem da će se znati prepoznati :).

mamablogerica @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2011
Glasaj za moj blog
Shinystat
Kontakt
mamablogerica@gmail.com
* * *
Image and video hosting by TinyPic
Google oglasi
Index.hr
Nema zapisa.